Parkovi su prave male oaze koje gradovima pružaju mnoštvo zelenila i bijeg od gužve i buke. 24. svibnja obilježava se Europski dan parkova pa smo pažnju odlučili posvetiti jednom pulskom parku koji ove godine slavi veliki jubilej.
Mornarički park ove godine obilježava 160 godina postojanja. Podignut je 1863. godine i time zaslužuje epitet najstarijeg javnog parka na području Istre. Nastao je zahvaljujući putovanjima austrougarskih visokih dužnosnika koji su u taj park donosili sadnice bilja te ih sadili kako bi ih podsjećale na sva ta silna putovanja.
„U to doba ovaj je park imao stotinjak biljnih vrsta, što trajnica, grmova, ljetnica, drvenastog grmlja i drveća, što sezonskog cvijeća. Bilo je tu puno egzota, vrsta koje su i dan danas očuvane. U svakom slučaju, ovaj park predstavlja lijep vremeplov kroz povijest pulskih parkova“, riječi su kojima ga opisuje Tatjana Mandić Bulić, rukovoditeljica hortikulture u Herculanei, autorica knjige o pulskim parkovima.
Kako nam je ispričala, parkovne površine nekad su bile ograđene niskom ogradom kako bi se spriječila devastacija, tu je prevladavala vitka žumara, magnolia gran di flora, to su bile vrlo popularne i moderne vrste u ono doba tako da ih i danas možemo naći u okućnicama austrougarskih vila na Vidikovcu i Verudi.
„Na centralnoj rundei nekad su bile četiri vitke žumare, međutim prije sedam, osam godina u Hrvatskoj se pojavio Hrvatskoj štetni palni drvotoč koji je, na žalost, poharao gotovo sve vitke žumare u Puli. Tada ih je petstotinjak nastradalo. Dok se jedna u Mornaričkom parku uspjela održati, tri su se morale ukloniti“, ispričala je Mandić Bulić.
U doba Austrougarske u parku su bile prisutne i fenix palme. „No one su osjetljivije na niske temperature pa se nisu baš uspjele održati u parkovima, ne podnose temperature ispod nule“, pjašnjava.
Brojne raznovrsne vrste
Iz doba Austrougarske su i libanonski cedar, tise, pinee – prepoznatljive po kišobranastoj kuglastoj krošnji i prekrasnoj pločastoj kori koja daje rustikalni izgled toj vrsti bora.
„Crni bor i dalje obitava u parku, isto je iz porodica pineaces, roda pinus i daje pinjole ali ih sve rjeđe možemo naći. Zanimljivo je da donosi pinjole svake dvije do tri godine“, kaže Mandić Bulić.
Više nema ni žumare humilis koja je pretrpjela promjene koje nije podnijela pa se nije uspjela održati. No, u parku uvijek obitava zaštićena biljna vrsta Tisa koja ima crvene bobice, otrovne za djecu i životinje, ali ne i ptice jer imaju otporni probavni sustav i onda je kroz svoju probavu razmnožavaju svuda naokolo.
Ondje su nekad obitavale čajevac i eukaliptus, biljke koje su tada bile stvar prestiža.
„I Magnolia je bila specifična vrsta za ono doba u austrougarskim parkovima. No i ona je, kao puno biljaka tijekom prošlogodišnje ljetne suše doživjela fiziološki šok i polako se oporavlja. Nadamo se da ih ovo ljeto, unatoč visokim temperaturama, nije toliko šokiralo“, naglašava Mandić Bulić.
Posebnosti u parku
Donedavno je u Mornaričkom parku egzistirao pinu žefrej jedinstveni primjerak takve vrste u pulskim parkovima, čak i šire, na žalost, nije se uspio održati. Još je jedan u dvorištu stare vile na Vidikovcu.
Prema riječima Tatjane Mandić Bulić bili su tu i kakaovac, bambina drva, čempresi i cedrovi koji se nisu uspjeli održati kroz sve ovo vrijeme i prilagoditi ekološkim uvjetima. Imamo tu sekvoja gigantea koji je zaista skupina vrlo vrijednih biljaka u južno zapadnom dijelu parka, magnoliju koja je tada tamo već posađena, arizonski čempres, libanonske cedrove te egzote – biljke koje potječu s drugih kontinenata ali su se uspjele ovdje jako dobro prilagoditi i već preko 100 godina ukrašavati ovaj prostor.
Elitni kvart u austrougarsko doba
Kvart u kojem se nalazi Mornarički park nekad je bio elitni i okolnim su zgradama živjeli uvaženi austrougarski časnici i oficiri te dame.
U Mornaričkom su parku u jutarnjim satima slušali glazbu jer su se ondje redovito održavali koncerti te šetali njegovim stazama.
Park se nekad zvao San policarpo, nakon toga Virgina Marina te Mornarički park, jedno vrijeme do 1963. godine zvao se čak i botanički park i tada su sve biljke imale pločice s hrvatskim i latinskim natpisima.
Bio je ondje i čuvar, ujedno i vodič koji je upozoravao ako bi se netko neprikladno ponašao. Kasnije su u park stavili žičanu ogradu u dva reda i stupiće.
„Mornarički park nekad je više izgledao kao nekakav šumarak nego kao park, bio je okružen raslinjem i odavao dojam intime, pružao je ugodu i mir“, kaže Mandić Bulić.
Zbog klimatskih promjena neke biljke se nisu uspjele održati ali bilo je pokušaja njihove revitalizacije. Naime, prije šest, sedam godina Mandić Bulić savjetovala se sa stručnjacima Fakulteta šumarstva u Zagrebu ne bi li doznala mogu li se neke vrste vratiti u park i preživjeti ovdašnje uvjete, sve u nastojanju da se on revitalizira. Tada je rečeno da se u tome ne bi uspjelo. Međutim, od revitalizacije botaničke raznovrsnosti se ne odustaje te se ona, u suradnji sa stručnjacima, i dalje planira.
