Prvi susret s ovom meni do tada nepoznatom vrstom doživio sam na Golubovim stijenama u Puli krajem ljeta 2020. Rak živih boja i pomalo egzotičnog izgleda iznenadio me svojom brzinom, izuzetnom pokretljivošću i agresivnim ponašanjem.
Nije bilo teško otkriti da je riječ o plavom raku (Callinectes sapidus), novopridošlom stanovniku Jadrana. Pripada redu dekapodnih rakova (Decapoda), porodici veslača (Portunidae), a njegovo ime na latinskom znači ‘ukusan lijepi plivač’. Prirodno područje rasprostranjenosti su mu obale zapadnog Atlantika, a u Jadran je vjerojatno stigao balastnim vodama. Životni vijek plavog raka u prirodi je do osam godina, a masa odrasle jedinke u prosjeku varira od 0,45 – 0,9 kg.
Oklop mu je relativno tanak i lagan, a kliješta nisu robusna kao kod hlapa ili grmalja, ali zato nisu ništa manje opasna i s lakoćom duboko razrežu prst nespretnog lovca na rakove – kao što sam ja. Ako ga želite primiti golim rukama, najsigurniji način je da ga uhvatite za korijen stražnjih nogu s lopaticama.
Iz njegovog maslinasto zelenog oklopa pružaju se intenzivno plave noge i kliješta po čemu je i dobio ime (eng. blue crab). Kao i kod ostalih rakova iz porodice veslača, peta noga ima oblik vesla. Posebno oblikovane noge prvenstveno služe za plivanje, ali plavi rakovi ih prilično vješto koriste i za ukopavanje u sediment. Svojim lopaticama zamahne oko tri puta u sekundi što mu omogućava plivanje u svim smjerovima, a najbrži je kada pliva bočno, pri čemu zauzima hidrodinamički položaj s ispruženim kliještima suprotno od smjera kretanja i dostiže brzinu do 1,5 m/s.
Kod plavih rakova prisutan je spolni dimorfizam. Najsigurniji način određivanja spola je prema izgledu abdomena, gdje mužjaci imaju abdomen u obliku slova ‘T’, dok je kod spolno zrelih ženki širok i zaokružen.
Zanimljivo je da ženke nakon parenja u staništima s nižim salinitetom (ušća rijeka ili uvale s izvorima slatke vode) migriraju u područja višeg saliniteta kako bi prezimile zakopane u mulju i dočekale iduću sezonu kada će se mrijestiti nekoliko puta (od svibnja do kolovoza). Ženke migriraju kako bi svojim potomcima osigurale optimalne uvjete za preživljavanje. Naime, da bi se ličinke izlegle iz jajašca i preživjele, potreban im je salinitet od minimalno 22‰ i temperatura mora iznad 19° C. To je ujedno i odlična strategija za koloniziranje novih, do tada nenaseljenih staništa.
Prirodno područje rasprostranjenosti plavog raka su obale zapadnog Atlantika gdje nastanjuje estuarije, lagune i plitke obalne vode do 90 metara dubine s muljevitim i pjeskovito muljevitim dnom. Ondje je plavi rak izuzetno važna komercijalna vrsta te jako važna komponenta estuarijskih hranidbenih mreža jer kao pridneni predator i strvinar ima značajnu ulogu u povezivanju bentičkog i pelagičnog dijela hranidbene mreže.
Iako koristan u svom prirodnom staništu, plavi rak se kao invazivna vrsta nastanio diljem svijeta, najvjerojatnije putem balastnih voda. Na novim područjima također zauzima staništa s nižim salinitetom koja se nalaze u blizini ušća ili uvala s izvorima slatke vode. U Mediteranu je prvi nalaz plavog raka zabilježen u vodama Egipta 1940 – ih godina te se od 1949. godine javlja i u Jadranskom moru (sjeverni dio). Na istočnom dijelu Jadrana, prve jedinke su zabilježene 2004. godine u hipersalinoj laguni kod Stona te na ušću Neretve (laguna Parila). Prvi nalaz u Istri datira iz 2014. godine u Medulinu. Do danas je ova vrsta uspostavila stabilnu populaciju na području ušća rijeke Neretve i u Valbandonskoj lučici kod Pule, gdje su primijećene spolno zrele i mlade jedinke. Nalazi pojedinačnih jedinki zabilježeni su duž Jadranske obale, odnosno, u Vranskom jezeru, Pločama, mjestu Sućuraj na otoku Hvaru, u uvali Šćuza (Pomer) te u Puli i Rovinju.
Najagresivnija invazivna vrsta u Mediteranu
Plavi rak je uvršten na popis najagresivnijih invazivnih vrsta u Mediteranu zbog svoje otpornosti, visoke stope plodnosti te velike tolerancije na razne uvjete u okolišu. Smatra se eurihalinom i euritermalnom vrstom, što znači da bez problema može preživjeti u velikom rasponu saliniteta i temperature, a preživljava i pri niskim koncentracijama kisika. Njegova odlična sposobnost plivanja, veliki reprodukcijski potencijal, nedostatak prirodnih predatora i agresivnost ukazuju na to da kolonizacija ovakve vrste može imati značajan utjecaj na opstanak i bioraznolikost lokalne zajednice.
Plavi rak je oportunistički bentički svejed koji voli jesti ribe, mekušce, rakove, alge i strvinu, čime predstavlja veliku prijetnju prirodnoj ravnoteži lokalne zajednice. Posebna poslastica su mu dagnje (Mytilus galloprovincialis) s kojima dijeli bočato stanište te ih otvara vrlo domišljato i spretno. Prvo očisti rubove školjke od obraštaja i bisusnih niti, a zatim, dok je jednim kliještima pridržava za vrh, drugima s nepokretnim krakom napravi uporište na dnu školjke, a pokretni krak umetne u procijep između ljuštura neposredno iznad mjesta gdje izlaze bisusne niti. Spajanjem krakova presijeca mišić koji zatvara ljušture i tako ih otvara. Manjim dagnjama jednostavno zdrobi ljušturu.
U svom prirodnom staništu plavi rak je jako cijenjen zbog ukusnog mesa te se smatra pravom poslasticom. Iz tog razloga jedna je od najvažnijih vrsta u komercijalnom i sportskom ribolovu (crabbing) u sjevernoameričkim zemljama, Japanu i nekim europskim državama. Promoviranjem i poticanjem izlova ove, kod nas invazivne, vrste, kao novog izvora hrane, mogla bi se smanjiti i staviti pod kontrolu populacija plavog raka, a time i njegov utjecaj na zavičajnu floru i faunu. Dakle, rješenje navedenog problema nam je ponuđeno na pladnju; bilo da je riječ o brudetu, rakovom mesu s njokima ili zapečenom mesu u oklopima, a najbolje u kombinaciji s još nekom invazivnom vrstom, npr. grozdastom kaulerpom (Caulerpa cylindracea).
