Priče o štrigama, divovima, zmajevima, vilama, od pamtivijeka intrigiraju stoga ne čudi da i danas plijene pažnju i zanimanje. Izuzetno je važno prenositi ih s generacije na generaciju što nije lako u modernom svijetu no dramski pedagog i pripovjedač Aleksandar Bančić shvatio je tu važnost i posvetio se pripovijedanju priča iz istarske narodne predaje. Priča ih po istarski i budi interes publike, uglavnom školaraca.
Štorije o štrigama
Tako je mališanima na pulskom 17. Festivalu dječje knjige – Monte Libriću pripovijedao o štrigama koje sliče vješticama, ali nisu vještice. Ispričao je kako kad se rode imaju rep, jako su zle, čarobiraju i imaju veliku moć, ali koriste je za zlo, a ne za dobro. Skupljaju se na raskrižjima svake noći gdje stvaraju svakakve čarolije i nanose zlo ljudima.
Protiv njih se bore krsnici. Imaju iste moći kao vještice, ali ih koriste za dobro i svake se noći na raskrižjima bore protiv vještica. Mogu se pretvarati u životinje, kao i štrige.
„Štrige su hodile po selu, su pile krv, hodile bi po česti i napale, svako toliko bi neki nesta, a nitko ne bi znao da su one krive“, pripovijedao je.
Ali ljudi su se znali zaštititi od štriga, stavili bi nož u ključanicu jer su one ulazile kroz nju ili drek od kokoške ispod jastuka ili bi pak zavjesili češnjak.
Važnost pripovijedanja
Važnost pričanja, prenošenja istarskih priča i narodne predaje pripovijedanjem, Bančić je prepoznao prije desetak godina.
Osnovna motivacija bila mu je osobne prirode – doznao je, naime, da mu je pradjed bio seoski pripovjedač koji je ljude zabavljao pričama iz usmene istarske predaje.
„Došao sam do nekih priča koje je on pričao i to mi je bila velika motivacija da se bacim u to i shvatio sam koliko u tome uživam“, rekao nam je Bančić.
Njegov pradjed je išao po selu i došao do ljudi koji su radili u polju, ondje bi šetao i ćakulao, pripovijedao im priče. Svratio bi i u konobu gdje se nešto radilo, a on bi, umjesto da pomogne, pripovijedao.
„Pričama se kratilo vrijeme, a ljudi su si njima objašnjavali i neke emocije. Neke od tih priča imaju formu bajki, a one jesu nastale kao neka vrsta terapije. Ljudi su si objašnjavali neke emocije koje su proživljavali, a bajke su im pomagale da spoznaju kako nisu jedini s tim osjećajima. Uvijek se vežem za tu jednu rečenicu Bajke nisu tu da nam kažu da zmajevi postoje nego da zmajeve možemo pobijediti“, kaže Bančić i dodaje kako te priče uvijek imaju neko značenje koje nama nešto intimno govori, a možemo gledati i njihovo preneseno značenje.
„Shvatio sam da je potrebno usmeno pripovijedati priče koje su se od pamtivijeka upravo tako prenosile – usmenom predajom. Hvala svima onima koji su zapisali priče jer su te priče došle do nas i očuvale su se, ali je stvarno neprocjenjivo čuti glas čovjeka koji pripovijeda u mediju u kojem su te priče nastale. To je moja motivacija i nastojim to raditi što više“, rekao nam je Bančić.
Majstor pripovjedač
Zanimljivo je istaknuti kako Bančić ima i zvanje „majstor pripovjedač“. Kreativni studij „Logos” iz Varaždina otvorio je Prvi hrvatski studij pripovijedanja koji je Bančić upisao znajući da je to nešto čime se i dalje želi baviti.
„Upisao sam studij koji je trajao godinu dana i koji je uključivao različite aktivnosti, od teorije pripovijedanja do praktičnih radionica vještina pripovijedanja. Na studiju sam upoznao mnoge zanimljive ljude iz cijele Hrvatske s kojima sam i dalje u vezi i koji mi predstavljaju veliku motivaciju za svaki projekt koji radim“, izjavio je.
Kantuon Čakulon
Već neko vrijeme pripovijedanjem se bavi kroz više kanala. Autor je pripovjednih projekata Štuorice od polnoći i Kantuon Ćakuluon kojima pokušava revitalizirati tradiciju usmenog pripovijedanja narodnih priča i predaja s posebnim naglaskom na istarsku tradiciju.
To čini i putem podcasta Kantuon Ćakuluon što znači „brbljavi kutak“. Iskoristio je novu tehnologiju za promociju starih priča na kojem ih snima. Nije htio ići na video jer video nije medij za takve priče nego je to upravo audio forma. A kako usmeno pripovijedanje ne priča samo verbalno nego i tijelom, u tim audio formama gdje ne vidiš čovjeka koji priča morao je naći nešto što će to zamijeniti, pa je činjenicu da ne vidiš pripovjedača nadomjestio glazbom.
„Kroz sve te aktivnosti želim promovirati pripovijedanje starih priča, uglavnom bajki, koje su pedesetih godina dvadesetog stoljeća folkloristi prikupili terenskim radom po cijeloj Istri. Žao mi je da te priče ostanu zaključane na stranicama knjiga te ih želim predstaviti na način kako se to nekada radilo – usmenim pripovijedanjem“, pojasnio je.
Rekao nam je kako su reakcije fenomenalne. Posebno u školama kad mu nakon pripovijedanja dođu djeca i kažu kako znaju slične priče ili mu ispričaju neku svoju priču. Naime, na selu djeci nonići i dalje pričaju, što dokazuju da pripovijedanje nije u potpunosti nestalo.
