Gradnja japlenica u Istri je nekad bila vrlo raširena. Dobivanje vapna od kamena vapnenca, na takav je način danas moguće vidjeti još samo u Orbanićima Dolenjim pored Žminja, kod Branka Orbanića. Gotovo svake godine, Orbanić pali japlenicu.
Nekada je u Istri, najviše japlenica bilo na Proštini, u selima Peruški, Pavićini i Šegotići. Danas, japlenice su umrle kao i veliki dio istarske tradicije. Tko će danas provoditi dane pored ognja kako bi kamen vapnenac pretvorio u živo vapno, a kasnije u gašeno. Za koga?
Japlenica se gradi postupnim slaganjem neobrađenog i grubo obrađenoga kamena u dva koncentrična kruga oko središnjega kupolastoga ložišta s ulaznim vratima koja su napravljena od dva bočna okomita i jednog vodoravnog kamena. Vrata moraju biti dovoljno velika kako bi se mogla održavati vatra, ali ne prevelika kako se ne bi gubila topina. Japlenica se prema vrhu postupno sužava, a visina joj od praga do vrha ne smije biti veća od promjera. Na kraju gradnje oko nje se poslože okomito usađeni kolci povezani čeličnom žicom. Vrh se zapuni zemljom i pepelom od prijašnje gradnje kako bi japlenica što bolje očuvala toplinu.
Nekada se japlenica gradila i opskrbljivala drvima tijekom zime, a palila se u kasno proljeće. Danas je ta tradicija izumrla, a ostao je tek mali plamen koji održava Branko Orbanić.
Orbanić pojašnjava kako je za proizvesti vapno potrebno na visokoj temperaturi ispeć kamen, odnosno kalcijev karbonat. Potrebno je osigurati dovoljno drva i frašku. Za osam kubika, potrebno je otprilike osam dana. U japlenici se postiže temperatura oko tisuću, tisuću i dvijesto stupnjeva, a kad je gotovo najbolje je provjeriti na način da se jedan kamen stavi u vodu. Ako se raspadne, proces je gotov, ako ne nastavlja se loženje.
Orbanić dodaje kako se tehnologija industrijske proizvodnja vapna nije znatno mijenjala od prošlih vremena. Jedina se značajnija razlika dogodila kada se umjesto peći za jednokratnu uporabu vapno počelo peći u pećima koje su služile za njegovu višekratnu ili trajnu proizvodnju. Za proizvodnju vapna kamen je trebalo prije pečenja usitniti i potom ubaciti u peć. Prije se živo vapno najčešće gasilo na gradilištu, a danas se na gradilište dovozi hidratizirano vapno koje je za uporabu i transport prikladnija varijanta gašenoga vapna.
Nakon što su marni japleničari tjedan dana pažljivo ložili vatru, proces je gotov. Stavljanjem kamena u vodu, znati će je li vrijeme za gašenje vapna.
Započeli smo s kalcijevim karbonatom, pržili ga i dobili kalcijev oksid. Kad se to malo ohladi kalcijev oksid smo gasili s vodom i dobili gašeno vapno. Gašeno vapno kasnije upotrebljavamo i sa CO2 iz zraka, on se zapravo kroz dugo godina pretvara ponovno u kamen. To je zapravo jedan prirodni ciklus gdje agregatno stanje – tvrdo pretvaramo u meko, primjenjujemo kao vezivo koje se na kraju ponovno stvrdne, pojašnjava Orbanić.
