Građeni na temeljima ranijih naselja, kašteli i utvrde u najvećoj se mjeri nalaze na prirodno branjenim i, u odnosu na ostatak okruženja, inferiornim pozicijama – na brdima i okruženi prirodnim blokadama.
Tako je kaštel u Pazinu izgrađen na litici iznad ponora Pazinske jame. Zbog takvog strateškog položaja moguće mu je pristupiti i napadati ga samo s jedne strane dok je s druge branjen ponorom i gustom šumom.
Kaštel je danas dom Muzeju grada Pazina i Etnografskom muzeju Istre, a prvi put se spominje u 10. stoljeću i smatra se najbolje očuvanim srednjovjekovnim kaštelom Istre.
Oko Kaštela se formirao i postupno širio suburbij, jezgra današnjeg Pazina. Zbog svog smještaja i arhitektonskog oblikovanja pazinski kaštel se smatra jednim od najvrjednijih primjeraka naše fortifikacijske baštine.
Kaštel kroz povijest
Pazinski kaštel danas slovi za najočuvaniju srednjovjekovnu utvrdu središnje Istre, a najstariji sačuvani pisani trag o postojanju Kaštela nalazimo u potvrdnoj darovnici Otona II. od 7. lipnja 983. godine u kojoj nosi naziv Castrum Pisinum.
Svaki će posjetitelj Muzeja ispred samoga ulaza na info tabelama moći pročitati zanimljivosti i podatke o toj građevini pa tako i da se prvotni Kaštel najčešće u literaturi opisuje kao jednostavna, jaka konstrukcija poput izduženoga pravokutnika s prizemljem i s dva kata, s prislonjenom kvadratičnom kulom i zidinama koje su, uz druge građevine, obuhvaćale i kaštelansku kapelu posvećenu Madoni i pripadajući mali zvonik. Na njemu su očuvani tragovi dugog građevinskog razvitka jer je mnogobrojnim dogradnjama, pregradnjama i adaptacijama Kaštel višestruko prilagođavan i osuvremenjivan primarno za potrebe obrane, a sekundarno i za stambene potrebe.
Kao sjedište austrijskih posjeda u središnjoj Istri, često je bio preuređivan, a dogradnjom novih traktova nastala je višekrilna utvrda oko unutarnjeg dvorišta. Slojevitost građevine očituje se u različitoj obradi pravilno uslojenih klesanaca kamenog plašta, raznovrsnošću oblikovanja i veličinom otvora, povijesnim podacima o čestim promjenama vlasnika od kojih je gotovo svaki za sobom ostavio po neki trag.
Dvokatni kaštel s unutarnjim dvorištem, krilima s konzolnim ophodom, otvorima mašikula i dvije kule te s nekoliko pokretnih mostova ostao je očuvan do konca 18. i prve polovice 19 stoljeća. Ranije pregradnje kojima je cilj bio ojačavanje utvrde i uvođenje novih fortifikacijskih rješenja, zamijenjene su zahvatima koji se mogu objasniti kao razgrađivanje utvrde.
Uslijedilo je rušenje nepotrebnih bedema i vrha kvadratne kule, zatrpavanje prokopa prema gradu, otvaranje novih prozora koji su propuštali više svjetla, uklanjanje pokretnih mostova, uređivanje novih soba grijanih pećima (od kojih je sačuvana samo jedna), zamjena drvenih stubišta s kamenima itd. Umjesto izvorne fortifikacijsko-stambene namjene, u prvi plan dolazi isključivo stambena.
Do Drugog svjetskog rata u kaštelu su bili uređeni stanovi za članove veleposjedničke obitelji Montecuccoli. Nakon rata se u građevinu uvode muzejski sadržaji koji su tražili nove preinake u organizaciji unutarnjeg prostora. U Kaštelu su danas smješteni Etnografski muzej Istre i Muzej Grada Pazina, a dio prostora koristi i Državni arhiv u Pazinu kao čuvaonice za arhivsku građu.
Kaštel kao inspiracija
Impozantan kaštel i njegova mistična lokacija poslužili su kao inspiracija mnogim stanovnicima, posjetiteljima, ali i onima koji Kaštel nikada nisu vidjeli uživo.
Možda su specifična prirodna i geografska obilježja Pazinske jame poslužila i znamenitom Danetu Alighieriju kao inspiracija za Božanstvenu komediju, točnije za opis ulaza u Pakao.
„Pazinska je tvrđava jedno od najčudnovatijih primjera strašnih građevina koje su podizali u srednjem vijeku. Djeluje kao pravi feudalni dvorac (…) Toranj zaprema stranu zaravni gdje grad naglo prestaje. Nasloni li se čovjek na ogradu zaravni pogled mu uroni u široki ponor, kojim se dugim kuštravim povijušama pokrivene strmo usječene stijene. (…) Iznad bezdana diže se jedan od bočnih zidova tornja, probušen tek pokojom prozorom što osvjetljava ćelije na nekim katovima“, pisao je Jules Verne u svom romanu Mathias Sandorf.
I Vladimir Nazor u svom djelu Krvavi dani opisuje muke kmetova Pazinštine i romantičnu ljubav dvoje feudalnih likova.
Pazinska jama
Stariji žitelji Pazina prisjećaju se kako im je bilo uzbudljivo živjeti tik uz Kaštel i Pazinsku jamu u čije su se spilje često skrivali. Nazivali su ih pingvinima jer oblikom podsjećaju na te životinje.
Pazinjan Žarko kaže kako je za svoju nonu kao mali dječak u špiljama tražio golubova jaja od kojih su se onda radili najfiniji kolači koje pamti i danas.
Avanturisti se mogu okušati u vožnji zip lineom preko Pazinske jame i vidjeti kaštel iz jedne sasvim druge perspektive.
