Ispod Pule postoji cijeli jedan podzemni svijet sačinjen od tunela koji se protežu kroz gotovo cijeli grad, danas poznat pod imenom Zerostrasse.
“Podzemni sustav skloništa glavne ratne luke austro – ugarske monarhije rasprostire se pod cijelim gradskim područjem, a sačinjavaju ga većinom odvojeni klasteri ispod sedam gradskih brežuljaka, ali i izvan centra grada. Od svog nastanka početkom 20. stoljeća do danas, tuneli su samo dvaput korišteni za sklanjanje civilnog stanovništva, preostalo vrijeme svog stogodišnjeg postojanja, ti su podzemni prostori bili zatvoreni za javnost i postepeno izbrisani iz mentalne mape grada”, kaže nam arhitektica Breda Bizjak čiji je projekt revitalizacije pulskog podzemlja osvojio drugu nagradu na prestižnom Balkanskom arhitektonskom bijenalu.
„Proces Pula Predgrađe“
Ideja za projekt „Zerostrasse“, odnosno „Projekt revitalizacije Austro-ugarskog sistema u Puli“, krenula je još 2002. godine. Naime, revitalizacija tunela, odnosno cjelokupnog podgrađa Pule bila je tema diplomskog rada Brede Bizjak na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani pod mentorstvom prof. Janeza Koželja naziva „Proces Pula Podgrađe“. Cilj rada bio je otkriti, istražiti te reaktivirati postojeću situaciju u prostoru, neiskorištenu, zaboravljenu, a koja ima potencijala doprinijeti kvalitativnoj promjeni grada.
„Zagovarala sam tezu da Pula kao višeslojan povijesni grad u sebi sadrži dovoljno postojećih fenomena koje je potrebno „samo“ ponovno „otkriti“ kako bi se generirale nove situacije u prostoru i potakle nastanak novih kulturnih slojeva. U tom procesu potrage za zaboravljenim prostorima, prisjetila sam se zanimljivih podzemnih prostora u kojima sam se zatekla za vrijeme zračne uzbune devedesetih godina. Zanimljivo mi je bilo odsustvo vanjskih podražaja i osjećaja dezorijentacije jer sam se nakon izlaska na drugom kraju tunela našla u sasvim drugom dijelu povijesne jezgre. I to mi se urezalo u pamćenje kao fascinantan osjećaj. Otkrivati i percipirati grad na drukčiji način koji sadrži moment iznenađenja“, rekla nam je Bizjak.
Tako su tuneli i predstavljeni kao alternativna pješačka komunikacija kroz grad, produžetak postojeće ulične mreže i potencijalno obogaćenje javnog prostora. Taj sustav se može razumjeti i kao neka vrsta pješačkog metroa, smatra Bizjak.
Kompleksan projekt
Za tunele ispod brežuljka Kaštel je malo tko znao. „Geodetski snimak podzemnih tunela za potrebe izrade diplomskog rada dobila sam 2001. godine od Atilija Krizmanića, tadašnjeg vođe Službe za graditeljsko naslijeđe Grada Pule. Do tada su mi bile dostupne samo segmentarne skice pojedinih tunela Civilne službe koja je tim skicama raspolagala za potrebe sklanjanja ljudi u skloništa. U tunelima nije bilo struje, na obilaske sam odlazila baterijskim lampama“, prisjeća se Bizjak.
Sve skupa je djelovalo dosta odbijajuće, kaže, no dobar strateški smještaj tunela ispod središnjeg brežuljka i navezanost na prstenove gradskih ulica te saznanje da postoje još jedni tuneli na višem nivou, potaknuli su je da razmisli o povezivanju tih tunela te o povezivanju tunela s različitim sadržajima na brežuljku – s tvrđavom, Malim rimskim kazalištem, Arheološkim muzejom, Sveučilišnom knjižnicom, šetnjicom na brežuljku itd.
„Trodimenzionalna slika brežuljka s tunelima i njihovo povezivanje podsjeća na mravinjak sa mnoštvom načina kretanja kroz i po brežuljku, svi sadržaji tako bivaju povezani u jedinstvenu cjelinu u kojoj tuneli u najširem smislu imaju ulogu medijatora. Jedinstvena je po tome jer po svom položaju unutar rimske ulične mreže te pozicijama po visini imaju optimalne uvjete da se stvori kontinuirana trodimenzionalna ulična mreža obogaćena podzemnim pješačkim prečicama i drukčijim doživljajem grada. Takvih slučajeva nema mnogo ni u svjetskim razmjerima“, govori nam Bizjak.
Realizacija hvalevrijednog projekta
Bizjak je diplomirala 2002. godine i izložila svoj diplomski rad, a od tada je projekt više puta bio predstavljen gradskim vlastima kojima se ideja jako svidjela, no nisu znali na koji način upravljati tim prostorom i kako financirati projekt. „Tek 2018. godine pozvana sam sa strane kolega da preuzmem arhitektonski dio projekta koji je krenuo u realizaciju, skoro pa bez mene“, kaže nam Bizjak.
Za samu realizaciju nije bilo potrebno mnogo vremena, sveukupno otprilike devet mjeseci.
Budući da se radi o iznimno osjetljivom prostoru utvrde, za dizalo se bušilo vertikalno okno električnim bušilicama, između objekta kazamata i rampe koja vodi na bastione. Ujedno se ta pozicija pokazala kao jedina moguća za smještaj okna dizala unutar utvrde koja neće narušiti statiku postojećih objekata utvrde i kao jedina vertikalna veza koja povezuje sva tri nivoa, tunel Zerostrasse, međuetažu i nivo utvrde.
Bušenje vertikalnog okna trajalo je otprilike četiri mjeseca, a još toliko bilo je potrebno za ugradnju dizala. Pri obnovi se velika pozornost posvetila očuvanju stijenskog plašta što je uvjetovalo sabiranje svih električnih instalacija u jednu trasu ispod svoda koja je ujedno iskorištena i za smještaj rasvjete.
Tuneli se nisu mnogo mijenjali, jedine intervencije bile su obnova podnih površina i nove električne instalacije s rasvjetom koju je dizajnirao Dean Skira. Očuvanje stjenovitog plašta tunela predstavljalo je veći izazov nego što je Bizjak predvidjela: „Spriječila sam putem nekoliko potencijalnih devastacija poput oblaganja stijene hidroizolativnim materijalima i oblogom te instalacije prisilnog prezračivanja za što nije bilo apsolutno nikakve potrebe i što su dokazala i mjerenja. Tuneli su prirodno prezračivani sustavom posebnih ventilacijskih tunela iz istog razdoblja, manjeg promjera i koji se nalaze iznad tunela Zerostrasse s više ventilacijskih šahtova na površini brežuljka. Svjež zrak se može direktno i osjetiti, posebno kada se na površini oko utvrde kosi trava, tada se u tunelima može osjetiti miris svježe pokošene trave“.
Očuvanje nasljeđa
Proces obnove kompleksnog podzemnog sustava grada naglašava i njegovu aktivnu ulogu pri očuvanju fortifikacijskog nasljeđa. Redefinicija podzemnih prostora nadilazi funkciju sklanjanja i nadograđuje se funkcijom vertikalnog i horizontalnog povezivanja gradskog partera s mletačkom tvrđavom u kojoj je smješten Povijesni i pomorski muzej Istre i funkcijom novog izložbenog prostora muzeja što je uvelike utjecalo i na unapređenje djelovanja muzejskog kompleksa. Osim funkcije dodatnog muzejskog i izložbenog prostora, nova vertikalna komunikacija grada s utvrdom na Kaštelu omogućila je lakši pristup osobama s poteškoćama u kretanju, roditeljima s malom djecom i starijim sugrađanima, a što se pozitivno odrazilo i na posjećenost Povijesnog i pomorskog muzeja Istre.
Prema riječima arhitektice, aktiviranje sustava podzemnih ulica utječe i na redefiniciju javnog prostora, prapovijesnu mrežu gradskih ulica, raspredenu u nekoliko koncentričnih prstenova koji se organski prilagođavaju topografiji brežuljka, podzemne ulice poprečno povezuju četiri različita ulična pravca, njihov su produžetak, pješački metro. Javni se prostor proširuje ispod brežuljka. Zapušteni sustav podzemnih skloništa postaje drukčiji ulični prostor, izoliran od gradskog intenziviteta i atmosferskih uvjeta pri čemu su izostanak dnevne svjetlosti i zvuka prilika za razvoj specifičnog multimedijalnog izložbenog prostora.
