Prošećete li rovinjskom rivom zasigurno će vam za oko zapeti batana – tradicijsko drveno plovilo, simbol Rovinja.
Ljudi u Rovinju od davnina žive povezani s morem i njegovim bogatstvima, a batana na neki način odražava kontinuitet lokalne maritimne baštine i svakodnevnog života domaćeg stanovništva. Pripada mnogobrojnoj obitelji čamaca ravnog dna kao što su venecijanska gondola, neretvanska trupa ili komiška sandula.
Po jednoj od teorija, ime batana potječe od glagola battere (udaranje) koje asocira na zvukove batane koja upravo svojim ravnim dnom proizvodi lupanjem u valove.
U potpunosti je izrađena od drveta, njome se plovi pomoću jedra, vesla ili izvan brodskog motora. Za duža putovanja pokretalo ju je veliko oglavno jedro. Za ribarenje batana se pokreće i manevrira dvama dugačkim veslima, dok je urez na krmenom zrcalu bio namijenjen za veslanje poput vesla u gondoli, jednim veslom.
Oglavno jedro batane četverokutnog je oblika. Ime se pripisuje načinu kojim se ono podiže i pričvršćuje o jarbol. Šivalo se od vrste pamučne tkanine i potom oslikavalo. Površina i težina jedra ovisili su o veličini batane.
Oslikavanje jedra isprva je služilo impregnaciji i produljenju trajnosti, ali je s vremenom postalo znak prepoznavanja, označavajući individualnost i identitet vlasnika. Svaka obitelj imala je na jedru naslikan svoj znak po kojem su njezini članovi, ali i ostali, brodicu i njezina vlasnika prepoznavali izdaleka na moru.
Više od 100 različitih tradicionalnih dokumentiranih jedara neprocjenjiva je dragocjenost rovinjske maritimne baštine.
Rovinjski ribari odrastali uz batane
Nekad su bile rijetke obitelji koje nisu imale batanu za ribolov ali i odlazak na kupanje. Danas je to mnogo rjeđe. No, nastoji se očuvati tradicija i s njome upoznati i brojne posjetitelje Rovinja.
Ribar iz Rovinja, Remiđo Bogešić, odrastao je uz batanu. Kako kaže, s njom se može ići i na pet centimetara vode, raditi manevre za loviti ribu, bacati mreže, vrše…
„Nekad smo stavljali svijeću na jedan kraj mankula, služila nam je kao svjetiljka, potom smo imali svjetlo na petrolej, pa na plin…“, prisjeća se Bogešić koji nerijetko vodi turiste u vožnju s batanom, priča im o toj tradicionalnoj brodici, uči ih veslati…
Održavanje batane puno je zahtjevnije od novih plastičnih barki. Kad se s njome svakodnevno izlazilo na more, održavanje je bilo lakše, kaže Bogešić, jer bi je svakodnevno isprali, barka je bila stalno u funkciji. Naime, ona se brzo suši, a mora biti vlažna da bi trajala. Uz to, priljepci se love za dno barke pa ju je potrebno čistiti da je ne pojedu, a redovito joj treba i farbanje.
Svaka batana – jedinstvena
Ne postoji ni jedna u potpunosti identična batana. Na svakoj od njih može se prepoznati ruka njezina graditelja. S obzirom na to da su se batane uglavnom gradile u skladištima ili prizemlju kuća, veličina tih prostora određivala je veličinu buduće barke.
Ne čudi stoga da je umijeće izgradnje rovinjske batane zaštićeno je nematerijalno kulturno dobro hrvatske kulturne baštine.
O njezinu održavanju sve zna jedriličar, brodograditelj, maketar i jedriličar Alvise Benussi iz Rovinja: „Više nemamo dovoljno dobrih materijala za batanu. Nekad se za njenu gradnju koristilo prirodno osušeno drvo kojega više nema i danas je teško naći prirodan materijal stoga se koristi ono što imamo na tržištu“.
Najčešće je to hrast za rebra te smreka za kostur, tako da batana bude lagana i izdržljiva.
„Nekad su batane trajale 15, 20 godina, danas već nakon pet, šest godina na njima treba nešto promijeniti“, kaže Bogešić.
Udruga Kuća o batani
Ekomuzej „Kuća o batani“ u Rovinju postoji od 2004. godine, a posvećen je upravo batani te lokalnoj zajednici koja je batanu prepoznala kao svoj simbol.
Nives Giuricin, predsjednica udruge Kuća o batani kaže kako štite, čuvaju i promoviraju sve što se tiče batane – od njene gradnje, restauracije, ribarskih zanata, veslanja, jedrenja do rovinjskog dijalekta i autohtone pjesme.
„Cilj je očuvanje brodice kako bi se tradicija prenijela na nove generacije“, ističe Giuricin te dodaje kako je „Kuća o batani“ 2016. godine upisana u UNESCO-ov Registar najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta kao prvi hrvatski projekt u tom Registru.
„UNESCO je prepoznao značenje našeg Ekomuzeja zahvaljujući struci i profesionalnosti, ali ponajviše zahvaljujući lokalnoj zajednici – našim ribarima, članovima te brojnim entuzijastima koji su uvijek prisutni i spremni raditi za dobrobit naše tradicionalne brodice i svega što ima veze s njom“, kaže Giuricin.
Ministarstvo kulture nedavno je prepoznalo prijedlog koji je stručni tim Ekomuzeja izradio u suradnji s Pomorskim i povijesnim muzejom Hrvatskog primorja Rijeka, Muzejom betinske drvene brodogradnje iz Betine i Koordinacijom udruga za očuvanje i revitalizaciju pomorske, ribarske i brodograđevne baštine Kvarnera i Istre sa sjedištem u Rijeci te je umijeće plovidbe latinskim i oglavnim jedrom duž hrvatske obale uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske čime je i ono postalo zaštićeno nematerijalno dobro.
