U Hrvatskoj se običaj kićenja bora pojavio sredinom 19. stoljeća kao posljedica njemačkog utjecaja. U Istri se za Viliju Bojžu kitila smrička (smreka). Danas je ona zamjenjena raznim borovima ili umjetnim božićnim drvcima.
Smrička koja se kiti mora imati pravilni oblik. Vrlo često je odabrana tijekom godine kad je vlasnik u šetnji šumom uoči i čeka dolazak blagdana kako bi je ukućani okitili.
Kako bi unijeli božićni ugođaj u istarske domove, ljudi su je kitili onime što su imali. Domaći keksi, bomboni, orahi… kitili su je onime što je bilo pri ruci. Djeca su znala da bombone koji su je krasili ne smiju dirati. Oni su bili rezervirani za posebne trenutke ili čak čuvani za kasnije. Vata je bila snijeg, a ispod smričke bile su jaslice. U kući se na prozoru obavezno nalazila pšenica koja je posijana za svetu Lucu kao simbol obnove života i plodnosti. Ovisno o njezinom izgledu, može se očekivati iduća žetva.
Danas se u vrijeme blagdana smričke rijetko nalaze, a na boru nema ni bonbona ni keksa ni oraha. Danas borove, koji su većinom umjetni i višegodišnji, ukućani kite raznim bogatim ukrasima puno prije Badnjaka. Vrlo se često ni svijeće položene na grobove najmilijih za Mrtve dane ne ugase, a božićne lampice već uvelike krase domove, a vrlo često i gradske ulice.
Kako je počelo kićenje božićnih drvaca
Još uvijek nije točno utvrđeno kako i zašto je došlo do kićenja božićnog drvca. Nekoliko je priča.
Vjeruje se kako je ukrašavanje božićnog drvca započelo u Njemačkoj u 16. stoljeću, a zatim se proširilo i ostatkom svijeta. U početku se kitilo plodovima i papirom, a s vremenom su se mijenjali i ukrasi.
Jedna od legendi govori o engleskom propovjedniku koji je u njemačkoj tumačio evanđelje i na bijeloj jeli trokutastog oblika protumčio jedinstvo Svetoga Trojstva. Druga govori o Martinu Lutheru koji je ukrasio božićno drvce svijećicama. U srednjem vijeku u nekim dijelovima Europe u vrijeme Božića priređivale su se predstave u crkvama tijekom kojih bi se na stablo viješale jabuke kao simbol dobra i zla prema priči o Adamu i Evi.
Jedna legenda spominje engleskog propovjednika koji je u Njemačkoj tumačio evanđelje i na bijeloj jeli trokutastog oblika protumčio jedinstvo Svetoga Trojstva. Druga govori o Martinu Lutheru koji je ukrasio božićno drvce svijećicama. U srednjem vijeku, u nekim su se dijelovima Europe u vrijeme Božića priređivale predstave u crkvama tijekom kojih bi se na stablo viješale jabuke kao simbol dobra i zla prema priči o Adamu i Evi.
Prvi stakleni ukrasi za bor potječu iz doma siromašnog Nijemca koji nije imao čime ukrasiti svoje drvce. Unatoč skromnim počecima, stakleni ukrasi brzo su osvojili srca i postali popularan božićni ukras. Krajem 19. stoljeća, U Njemačkoj su nastali i prvi plastični borovi, što je označilo početak nove ere u božićnom ukrašavanju. Ti plastični borovi, čija je proizvodnja počela zbog prekomjerne sječe jela i borova, danas su postali popularan božićni ukras diljem svijeta.
Novi trendovi i ekološka osvještenost za vrijeme blagdana
Danas kićenje božićnih drvaca donosi nove trendove i mogućnosti. Današnji potrošači suočavaju se s dilemom – živi bor ili umjetno božićno drvce? Odabir između živog i umjetnog često ovisi o osobnim preferencijama, praktičnosti i ekološkim razmatranjima.
Živi borovi koji u blagdansko vrijeme u domu šire prepoznatljiv miris, još uvijek su popularan izbor, no često se suočavaju s kritikama zbog sječe drveća, što potiče odabir umjetnih božićnih drvaca.
Umjetna božićna drvca postala su sve popularnija opcija zbog svoje dugotrajnosti i ponovne upotrebljivosti. Ona također eliminiraju potrebu za sječom živih stabala, što doprinosi očuvanju okoliša. Moderna umjetna božićna drvca dolaze u raznim veličinama, oblicima i stilovima i često dolaze s ugrađenim svjetlima.
Tradicija kićenja božićnih drvaca i dalje evoluira s vremenom, odražavajući promjene u društvu, tehnologiji i ekološkoj svijesti. Bez obzira na odabir između živog i umjetnog, kićenje božićnog drvca ostaje poseban trenutak koji okuplja obitelji, unosi radost u domove i stvara nezaboravne uspomene tijekom blagdana.
