Početak je studenog i vrše se polagano vade iz mora. Ulova u ovo vrijeme gotovo da i nema. Po posljednju smo otišli s Robertom Cukonom.
Dok vadimo posljednju ovogodišnju vršu iz mora, Robert nam pojašnjava kako ona mora biti označena bovom na kojoj je registarska oznaka barke. Nekada, vrše nisu bile označavavane, orijentiralo se prema objektima na kopnu.
Posrećilo nam se, vrša nije prazna. Unutra je jedna mala sipa koju Robert pušta natrag u more. Kaže kako je to sipa od ove godine pa će je pustit u nadi da će se vratit na proljeće.
Robert ističe kako je vrša humani ribarski alat, a upravo smo to mogli i vidjeti. Sve što se nalazi unutra bude živo. Manju ribu pušta se natrag u more, dok se veću uzima.
Posljednja vrša izvađena je iz mora. Sad se valja pripremiti za veljaču kad se vrše ponovno vraćaju u fukciju. Treba ih popraviti, a pletu se i nove. Robert nam pokazuje četiri različite vrše. Jedna mala, koja izgleda kao minijatura vrše, a može poslužiti i kao suvenir, ta se koristi za glavoće. Zatim pokazuje karakterističnu vršu za Pomer, s ravnim dnom i jednu srcoliku s okruglastim dnom. Ističe kako su i jedna i druga dobre i nema prevelike razlike što se tiče ulova. Zatim, tu je još i jedna kvadratasta, probna, koju je Robert upleo na jedan drugačiji način s drugačijom žicom nego inače.
Selimo se u konobu. Čeka nas spreman okvir na koji Robert kreće plesti bakrenom žicom. Pokazuje sav potreban alat; igla za pletenje vrše, kliješta i nezaobilazne naočale. Za isplest vršu potrebno je kilogram, kilogram i pol bakrene žice koja se najčešće nabavlja od raznih elektromotora, perilica i slično.
Oko 12 sati je potrebno da se isplete jedna vrša. Većinom to nije u komadu, plete se malo po malo. Ovakva vrša potrajati će desetak, a i više godina uz naravno sitne popravke. Sad valja pričekati kraj veljače kad će ove vrše natrag u more.
