Šterne u Istri izbrisalo je vrijeme, porušili su ih novi vlasnici stancija i kamenih kuća. Danas Istrom dominiraju bazeni raznih dimenzija. Kako smo sve podredili turizmu ne treba žaliti za vremenima prošlim. Šterne ondje gdje postoje valja ponuditi kao umjetničko djelo, jedinstvenu ljepotu u prostoru.
Šterne, bilo obiteljske, male pod ruzon, na balduru, u korti, ili velike grofovske ili komunske imale su barem dvije funkcije; temeljnu opskrbiti pučanstvo vodom, te ne manje važno – bijahu statusni simbol – tko je imao šternu bio je gospodin, šijor. Nikakvi kičasti nefunkcionalni bazeni ne mogu biti nadomjestak istrijanskoj šterni.
Branko Orbanić, arhitekt iz Žminja, ističe kako su šterene nekad bile srce mjesta. Danas je to samo pozornica koja miruje i čeka nove žedne glumce. Ipak, danas se šterne na neki način revitaliziraju samo kao pozornica za neke predstave, izložbe suvenira, večeri poezija i slično. Šterna kao javni objekt je bila izutetno važna jer je oko nje u koncentričnim krugovima gradilo naselje, pojašnjava Orbanić.
Mjesto Bibići se ponosi sa svojom kumunskom šternom. Izgrađena je šezdesetih godina prošlog stoljeća, a dijelo je ruku svih tada živih pučana. Analiza vode i čišćenje šterne bila je obaveza svih, tada brojnijih stanovnika. Šterna je i danas puna vode, no, nema interasa za pijenje.
Koja je to šterna iz koje se ne napiješ vode. Nekad, jer danas je i arija otrovna. Ipak ima lijeka i za to. Orbanić pojašnjava da se čista voda u šterni održava tretiranjem grudičnim vapnima veličine jajeta ili sa soli. Naročito je bilo važno kad se sić bacio unutra i kad se zagrabilo vodu da se pljuskalo, da se voda obogati kisikom i da se miješa.
Jedna od najljepših šterni resi najljepšu placu iz doba Venezija. Njome se ponosi Savičenta na sjeveru Puljštine. Dean Pustijanac, direktor Turističke zajednice općine Svetvinčenat ističe kako je svaku placu, svaki trg, nekad krasila šterna koja je bila i mjesto susreta. U današnje vrijeme kad imamo vodovod, naravno da se to značenje mijenja. Šterne ostaju kao kulturna baština, kao materijalna baština koja govori o nekadašnjem načinu života.
Velike grofovske šterne zidali su majstori, znalci povezivanja kamena i zidanja volti. Orbanić naglašava kako je konstrukcija šterne isto zanimljiva. To su uglavnom volte četvrtastog tlocrta s bačvastim svodom ili križnim bačvarskin svodom. Ponekad je križnog tlocrta s kupolom poput kažuna. Gore je terasa na kojoj se skupljala voda i zato je to uvijek bilo čisto. Tlo je bilo drenažno, a ispod toga je bio filter. U tim džepovima iznad svoda bile su razne frakcije ugljena i voda je po furgama tekla u šternu, pojašnjava Orbanić.
Ne da se nije dvojilo o kakvoći vode već se je u staro vrime, konačno kao i danas, voda naplaćivala. Sić vode u Savičenti stajao je 10 čentežimi. Od petnaestak šterni, tri su bile javne dok su ostalo bile privatne šterne. Dean Pustijanac pokazuje nam jednu javnu šternu na kojoj su vidljivi utori od podizanja vode.
Grlić, grlo, vitica… ima estetsku i praktičnu primjenu. Na želizu je kolotura neophodana za vađenje vode iz šterne, ali je i pravo umjetničko djelo, ukras šterne, dvorišta place, mjesta. Željko Marić iz Burići pokazuje nam šternu koju je napravio prije par godina. Šterna drži sto kubika vode, a ta voda služi za zaljevanje u ljetnim mjesecima. Grlić za šternu djelo je Milana Kranjčića iz Žminja. Grlić je unor za gospodara. Po grliću se pozna kakov je gospodar. Znači grlić obično ima visinu nešto manje od metra, širina je nešto veća da ne bi bi klinast. Ako je gospodar štebel ima ovi luk i karukulu za dosivat vodu, pojašnjava Kranjčić.
Sigurno je kako neće doći do masovnijeg povratka na šterne. Zbog neravnomjernog rasporeda padalina, moguće su nestašice vode u vrijeme ljeta. Kad bi nam bila puna šterna, pa i seoska lokva, vrt bi bio zeleniji. U suprotnome valja izdvojiti eure jer voda je uvijek imala vrijednost.
