U Hrvatskoj se običaj kićenja bora pojavio sredinom 19.stoljeća kao posljedica njemačkog utjecaja. Mi smo ove godine okitili smričku.
U Istri se za Viliju Bojžu kitila smrička. Danas je ona zamijenjena raznim borovima ili umjetnim božićnim drvcem.
Smrička koja se kiti mora biti pravilnog oblika. Većinom je ona odabrana puno prije, ali danas idemo po nju.
Kako bi unijela božićni ugođaj u istarske domove, ljudi su je kitili onime što su imali. Biškoti, bomboni, orihi… ča je bilo. Ne daj Bože da je ki uza bonbon, spremalo ga se za drugo lito. Vata je bila snig, a ispod smričke bile su jaslice. Tu je nidi i šenica, koju smo posijali za svetu Lucu, kao simbol obnove života i plodnosti. Ovisno o njezinom izgledu, možemo očekivati žetvu iduće godine.
Danas na boru nema bonbona, nema oriha, ali ima ukrasa raznih oblika i boja. Još uvijek nije točno utvrđeno kako i zašto je došlo do kićenja božićnog drvca. Nekoliko je priča.
Vjeruje se kako je ukrašavanje božićnog drvca započelo u Njemačkoj u 16. stoljeću, a zatim se proširilo i ostatkom svijeta. U početku se kitilo plodovima i papirom, a s vremenom su se mijenjali i ukrasi.
Jedna od legendi govori o engleskom propovjedniku koji je u njemačkoj tumačio evanđelje i na bijeloj jeli trokutastog oblika protumčio jedinstvo Svetoga Trojstva. Druga govori o Martinu Lutheru koji je ukrasio božićno drvce svijećicama. U srednjem vijeku u nekim dijelovima Europe u vrijeme Božića priređivale su se predstave u crkvama tijekom kojih bi se na stablo viješale jabuke kao simbol dobra i zla prema priči o Adamu i Evi.
Prvi stakleni ukrasi izašli su iz doma jednog siromašnog Nijemca koji nije imao čime ukrasiti drvce. Njegovi ukrasi svidjeli su se sugrađanima, a on se vrlo brzo obogatio.
Prvi plastični borovi nastali su krajem 19. stoljeća u Njemačkoj zbog prekomjerne sječe jela i borova i danas su sve popularniji božićni ukras.
