Umijeće suhozidne gradnje nematerijalno je dobro uvršteno na popis UNESCO-ove kulturne baštine. Taj status u Istri već nekoliko godina ima pučko pjevanje na tanko i debelo i još 16 kulturnih dobara iz naše domovine. Priznanje suhozida obvezuje nas na čuvanja i dobro gospodarenje.

Uvrštenjem na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine suhozid dobiva novu vrijednost i valjat će više skrbiti o svim objektima izgrađenim od kamena: kažunima, kažetama, gromačama i tisućama kilometara suhozida, jedinstvene granice između parcela. Ne tako daleka prošlost kaže kako je čovjek da bi prihranio brojnu obitelj morao obraditi svaku raspoloživu poljoprivrednu površinu; pretvoriti je u njivu, vrt ili pašnjak.

Korištenje kamena starije je od vatre, a takav tip gradnje, bolje kazati deponiranja kamena s ciljem uređenja zemljišta, trajno je kulturno dobro od sada i UNESCO-ovo. 

Često nije ljudska sreća imati previše. Tako je i s kamenom. Smetao je pri oranju, kopanju… valjalo ga ukloniti pri sjetvi i žetvi. Svaki kamen trebalo je nositi na zid, odlagalište, granicu parcele.

Suhozid je proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske i trajno je zaštićen. Teško da će ljudi svaki izorani kamen s njive nositi na zid. No, ono što bi trebali je očuvanje i popravak postojećih zidova i objekata u izvornom suhozidu, sprečavanje kiča i prostituiranja ovog od sada UNESCO-ovog kulturnog nematerijalnog dobra.