Po broju biljnih vrsta, od četiri i pol tisuća svojti Hrvatska posjeduje vrlo bogatu floru. Uz domaće – autohtone i strane – alohtone u naš biljni pokrov ušuljale su se alohtone invazivne biljne vrste. Pajasen je po nekima najinvazivnija stablašica.
Čudan je put pajasena, u Istri se još zove diblji orih, a neki mu tepaju i smrdljivo drvo. Svjetska domovina mu je sjeverna Kina, a europska Francuska, gdje je posađen ni kriv ni dužan kao ukrasno drvo.
Mirela Uzelac iz Centra za invazivne vrste porečkog Instituta za poljoprivredu i turizam ističe kako je pajasen spada među sto najinvazivnijih vrsta u Europi. U Europu je stigao sredinom 18. stoljeća kao hortiklulturno stablo. Zbog čega je on invazivan? Otporan je na visoke i niske temperature kao i na sušu te na nametnike. Ima duboke korijene i na taj se način može proširiti na velika područja. Kod njega je zanimljivo da se na listovima u kutku nalaze žlijezde iz kojih se, ako se listovi protrljaju, izlučuje neugodan miris. Pajasen sadrži toksine, još nazvan ailanton. To je tvar koju ova biljka ispušta u tlo i na taj način odbija sve ostale biljke oko sebe i ne dopušta rast drugih biljaka u njegovoj blizini. – pojašnjava Uzelac.
Kako se razmnožava vegetativno i generativno, širi se kako da ga sam vrag presađuje i sije. Kad mu objavite rat on traje cijelu vječnost.
Barbara Sladonja iz Centra za invazivne vrste porečkog Instituta za poljoprivredu i turizam priča nam kako je pajasen vrlo teško ukloniti. Posljednja istraživanja su pokazala da ga je najučinkovitije prvo mehanički ukloniti i injektirati u ono što je ostalo od njega herbicid. On se razmnožava i sjemenom i vegetativno pa se vrlo lako obnovi. Mi ga uklonimo, on se ponovno vrati i teško ga je zapravo ukloniti. Najnovije europske direktive podrazumijevaju takvu kombinaciju, znači dva načina uklanjanja. – ističe Sladonja.
Kad ga već imamo i kad je kod nas trajno nastanjen moramo ga maksimalno iskoristiti, a to struka kaže da je moguće.
Pajasen nam može poslužiti kao prirodni izvor za proizvodnju bioherbicida. Naime, u našem Institutu radimo pokus u sklopu kojega nastojimo proizvesti ekstrakt pajasena koji bi koristili za totalni bioherbicid. Na primjer, u urbanom vrtlarenju, na gradskim parkiralištima i slično. S ciljem da se smanji upotreba kemijskih herbicida koji su vrlo štetni za okoliš i da se potencira proizvodnja ovog novog biološkog herbicida. S obzirom i na to da pajasena ima jako puno, želimo ga ukloniti s određenih područja, pa bi onda mogao i poslužiti kao nešto korisno u gradskim središtima. – pojašnjava nam Barbara Sladonja.
Prema europskoj direktivi i hrvatskoj legislativi, pajasen je na listi opasnih biljnih invazivnih vrsta. Prijeti biorazličitosti u cijeloj Europi i valja ga maksimalno uklanjati. Time se bavi resorno ministarstvo, te Centar za invazivne vrste u sklopu porečkog Instituta.
Barbara Sladonja pojašnjava kako je upravljanje invazivnim vrstama u Hrvatskoj u nadležnosti Ministarstva zaštite okoliša i energetike, odnosno nekadašnjeg Zavoda za zaštitu prirode. U sklopu njih postoji Odjel za invazivne vrste i oni su odgovorni za sve mjere proučavanja invazivnih vrsta tako i uklanjanja. Za samu kontrolu invazivnih vrsta zadužena je inspekcija, od inspekcije zaštite okoliša pa sve do graničnih inspekcija kad se radi o uvozu problematičnih vrsta. Tim više što je dan danas na internetu moguće pronaći sadnice pajasena za prodaju, ali i nekih drugih vrsta, kao na primjer bagrema, paulovnije i nekih drugih invazivnih vrsta.
Mirela Uzelac dodaje kako Centar za invazivne vrste provodi istraživanja, ne samo za invazivne, već i za ostale biljne i životinjske vrste, a provodi se i savjetodavna usluga te edukacija građana.
U hrvatskoj flori zabilježene su 64 invazivne vrste. Nedavna istraživanja kažu kako ih ima više, a bit će ih još više, prije svega u hortikulturi. Tako se ušuljao i najinvazivniji od invazivnih – pajasen.
