Lipa je najlepća lipa na sveti, najveća, najširja. Ona je stara, ona je vela, ona je naš simbol. Pod nji smo se igrali, u nji smo se smijali, skrivali, buševali, ćipali, scali, slikali anka plakali ma i kantali. u si u slumi ko rećeš lipa znaju katera je to lipa, katero je to drvo magari ko je sve ukulin još čuda lip. 

Pričat ćemo vam o našoj najvećoj i najstarijoj lipi. Nalazi se u mjestu Slum uz crkvu svetog Mateja. Svaki Slumac ima svoju priču, svoju istinu, uspomenu i lijepe riječi o tom plemenitom drvu. Evo naše priče.

Slumska ljepotica, najveća lipa unas ipak je najljepša, pa i najponosnija u proljeće. Tada obuće prekrasnu haljinu, ukrasi se milijunima bijelih zdravih cvjetova i dođe isto toliko za peludom gladnih pčela. Dođu i Slumci po zimnicu. A nekad je bilo drugačije.

Marija Zlatić prisjeća se mladosti pod lipom. Djeca su pjevala, trčala oko lipe. Oko lipe su se nekad svi okupljali. Danas je u Slumu malo ljudi, a još manje djece. Samo je jedno dijete koje donosi veselje svima.

Mirjana Posedel rođena je Slumka. Ne živi u Slumu, ali rado dolazi. Pojašnjava nam kako u lipnju, kad procvijeta lipa svi ju beru za čaj i stavljaju na sušenje. Suši se u kartonskim kutijama i nakon desetak dana cvijetovi su spremni za pripremu čaja.

Je li lipa starija od obližnje crkve svetog Mateja ili pak su lipu zasadili nakon gradnje crkve. Slumci misle da je ono prvo.

Branko Zlatić vjeruje da je crkva sazidana pored lipe. Na crkvi je zapis da je sazidana 1555.godine. Branka za lipu vežu najljepše uspomene, ona je dio njega. Rođen sam dvadeset metara od nje, zadnji sam muški rođen u Slumu. Dodaje kako se lipu orezivalo zbog velikih bura. Predlani su je ponovno orezali i zacementirali iznutra. Rekli su da tako mora biti da bi ju se sačuvalo. Nečim su pošpricali i prepilili do pola visine da ju vjetrovi ne bi slomili.

Miloš Božić govori nam kako je lipa sađena prije 500, 600 godina. ona je sigurno sađena za vladavine Venezie. Venezia je bila i nestala. Lipa je bila tu i za vrijeme Austro – Ugarske, za vrijeme fažizma, za vrijeme Jugoslavije. Svi su oni bili i otišli, a mi smo s lipom ostali. Ona za nas znači naše opstojanje. Za mene osobno to je nešto neopisivo. S lipom sam se rodio, pod lipu sam se vratio u srednjoj dobi, sa lipom se budim, s njom idem na počinak. Ona je tu, a sigurno će i nakon mene ostati.

Slumska lipa blizu crkve svetog Mateja i gupćeva lipa blizu crkve svetog Jurja u Gornjoj Stubici vršnjakinje su, pa ih Slumci vole uspoređivati. Branko Zlatić  govori kako je sa suprugom posjetio gupćevu lipu. Misli da bi dvije stale u jednu slumsku. Zajedno smo ju izmjerili, sa špagom. Danas je njezin opseg u najužem dijelu 6,9 metara. To je 10 centimetara više od posljednjeg mjerenja. Branko ju je posljednji put mjerio prije 15 godina.

Gupćeva je lipa još 1957. godine proglašena spomenikom prirode i stavljena pod zaštitu države, te je zaštićeni spomenik. Slumska je tamo i bit će tamo u pridvratlju Ćićarije. Ima vremena za zaštite, vrednovanja i zahvale. Nije slumska lipa stara nema ni 600 godina, a i brda su tamo.