Iza nas je projekt realiziran pod pokroviteljstvom Odjela za poljoprivredu Istarske županije gdje smo u suradnji s našim suradnikom Emilom Perdecom krenuli u obilazak istarskih vinara i ključnih ljudi koji su zaslužni za vinsku scenu kakvu danas imamo. Kroz nekoliko epizoda, vodimo vas kroz tridesetogodišnje razdoblje razvoja nove istarske vinske scene.
U trećoj se epizodi vraćamo na početak novog tisućljeća kad na scenu dolazi novi val istarskih vinara. Oni preuzimaju obiteljske podrume. Sve se više počinje paziti na kvalitetu vina, moderniziraju se podrumi, sade novi nasadi, a počinje se ulagati i u marketing.
U Nardučima, u svom se podrumu Franc Arman prisjeća prvih punjenja boca. Nešto smo pokušali još 1995. godine, ali prvo punjenje i izlazak prvih boca bio je 1996. godine. To je bilo 2000 boca terana i 4000 boca malvazije. Mislio sam si Kad to prodam, biti ću najsretniji na svijetu. I evo, nakon toga je krenulo. Trebalo je promijeniti kompletnu opremu i investirati u nove tehnologije. Financijski si nismo mogli priuštiti sve odjednom tako da smo svake godine nešto kupovali.
Nekoliko kuća dalje, u svoju nas degustacijsku salu prima pokojni Marijan Arman koji nas je napustio početkom 2022. godine. Kad se danas vratimo u tu našu povijest vinarstva, izgleda da je to prošlo kao jedan tren. Kroz sve te godine bilo je i veselih i teških trenutaka. Počinjali smo od nule iako jer naša tradicija korijenima daleko kao i kod razvijenih vinskih država i regija. U tom kratkom periodu morali smo uhvatiti korak sa svijetom. Opće je mišljenje da smo u tome donekle i uspjeli. Ali put se nastavlja kroz učenje, razmišljanje, rad i trud. ističe Marijan Arman.
Marino Rossi, vinar iz Bajkini ističe kako je više od 100 godina bilo sve uvijek isto. Odjednom je došla sasvim druga tehnologija, drugi način prerade i obrađivanja vinograda. Više nije bila važna količina nego kvaliteta, tako da se naši stari nisu baš najbolje pomirili s tim promjenama. Ali odmah prve godine, kad su vidjeli razliku u kvaliteti i u cijeni, odmah su bili sretni i zadovoljni da smo krenuli u tom smjeru.
Vlak je išao sporo, ali u dobrom smjeru
Peter Poletti iz Markovca prepričava nam je od početka želio nešto novo. Bilo je to vrijeme kad se ta nova tehnologija i nova vinska scena počela buditi. Trebalo se samo ukrcati na vlak koji je počeo kretati. Tada se vlak nije brzo kretao jer smo svi imali malo znanja i malo novaca. Nitko nije htio ulagati novce u nešto što ne zna hoće li se isplatiti. Svi smo išli oprezno u te neke vode. Vremena je bilo jer je vlak išao sporo, ali u dobrom smjeru.
Franko Radovan iz Radovani govori nam kako su oni imali nešto svojih nasada, ali to je bilo premalo. Trebalo je posaditi dva, tri, četiri hektara vinograda da bi dobio količinu s kojom se možeš pojaviti na tržištu. Vinari koji su imali više vinograda na tom početku, bili su u boljoj poziciji. Ali svi smo polako išli naprijed.
U isto vrijeme Motovun, nekad značajna vinska destinacija stagnira. Prvi vinar koji se odlučio na iskorak je Livio Benvenuti koji se zajedno sa sinovima Albertom i Nikolom upustio u modernizaciju proizvodnje. Albert Benvenuti ističe kako su u revitalizaciju vinograda na Motovunštini krenuli dvijetisućitih godina. Nakon što su on i brat završili škole, upustili su se u modernizaciju proizvodnje i pokrenuli vinariju. Od tada, naslijedili smo oko pola hektara starih vinograda još od našeg djeda, posađenih još ’46. Od 2000. pa do 2010.godine smo posadili dodatnih petnaest hektara. Sad radimo dvadeset i dva hektara i još se širimo i razvijamo. Fokusirani smo na autohtone sorte, na malvaziju i teran. Te dvije sorte njegujemo i želimo s njima nastupati u Hrvatskoj, ali i u svijetu.
Pored Krasice, centra maslinarstva ovog kraja, u zaseoku Brajki, ispisana je jedna od najljepših istarskih vinskih priča. Autori te priče su povratnici iz Italije, Vesna i Giorgio Clai. Bavio sam se ugostiteljstvom i na neki sam način uvijek bio uključen u taj svijet vina. – započinje svoju priču Giorgio Clai. Uvijek je postojala nada da ću se jedan dan poigrati s vinom. Dugo je proizvodnja vina bila samo hobi, dok u jednom trenutku nisam odlučio da ću se vratiti korjenima i započeti s profesionalnom proizvodnjom.
U neposrednoj blizini Brtonigle smještena je obiteljska vinarija Veralda koju vodi obitelj Visintin. Luciano Visintin ističe kako su od samog početka išli na neku modernu proizvodnju. Ne možeš imati tradicionalnu proizvodnju na deset, dvadeset hektara. Podrum je već bio napravljen za veće količine tako da je tako krenulo. Ali uvijek treba ulagati kako ne bi ostali nazad.
Tih se godina mijenja situacija u Južnoj Istri. Pokrenuto je nekoliko ozbiljnih obiteljskih vinarija koje su se etablirale na istarskoj vinskoj sceni. Lorella Giacometti Moscarda iz Vodnjana govori nam kako je modernizacija u njihovom podrumu krenula odmah nakon preuzimanja vinarije. Moj muž se ljutio jer je cijelu noć prešao grožđe, tako da smo odmah rekli ako ćemo se time baviti, idemo na kupnju strojeva koji će nam pomoći u proizvodnji dobrog vina. Tada se to sve preokrenulo i išlo dalje.
Josip Siljan iz Šegotići naglašava kako je na početku proizvodnje znjenje bilo jednako nuli. Uzeli smo knjigu od Zoričića, Podrumarstvo i to nam je bila abeceda vinarstva i podrumarstva. I onda smo pokušali ovu škrtu zemlju, tanku zemlju crvenicu, maksimalno oplemeniti da bi mogla dati što bolje grožđe. Neki put smo uspili više, neki put manje. Nije
uvijek sve bilo zbog našeg utjecaja, tu utjecala i klima, ali i tanka zemlja. Mi imamo prinos u merlotu, u cabernetu, recimo ovaj merlot iz 2021. imao je četiri decilitra po trsu. 2017. pola litre, 2016. – 0,75 vina po trsu… Za naše uvjete to je jako dobra kvaliteta. Dario Marčeta iz Valbandona ističe kako na jugu još uvijek nema tako puno vinara, a specifičnost je svakako crvenica na kojoj se obrađuju vinogradi.
Tih godina, jedinom preostalom velikom istarskom proizvođaču vina, porečkoj Agrolaguni, prijeti crni scenarij. Ulaskom u sustav Agrokora događaju se promjene i velike investicije. Bruno Legović iz Agrolagune naglašava kako su se dosta mučili oko privatizacije, ali u zadnji su trenutak ipak uspjeli sačuvati firmu. 1993. godine je izvršena pretvorba Agrolagune i mi smo se do 2004. mučili na svakakve načine. Pokušaja je bilo, ali u konačnici nas je preuzeo Agrokor i mislim da je u tom trenutku to bilo jedino ispravno rješenje.
Kvalitetnije ocjenjivanje vina
Vinistra 2003. godinedoživljava svojevrsni preustroj i organizacijski se diže na višu razinu. Uz predsjednika udruge Vinistra Ivicu Matoševića, glavni operativac postaje Elvis Visintin koji na na toj poziciji ostaje do 2009. godine. Promocija vina se događala i u prethodnim razdobljima, prvenstveno kroz izložbu vina Vinistra koja se tada održavala u Sportskoj dvorani Veli Jože. Tek je kasnije osposobljena Žatika. Ono što se promjenilo u strategiji planiranja je da se sama izložba koja je bila amaterski, volonterski posložena, da se podigne na profesionalnu razinu. Znači tada su se uvele kotizacije za sudjelovanje, za ocjenjivanje vina, tu su se namakla sredstva da se mogu plaćati naknade za ocjenjivače.. Tako smo mogli dobiti kvalitetnije ocjenjivanje vina, ne samo iz Hrvatske, nego i Slovenije, Italije i ostalih zemalja. – ističe Visintin.
Bilo je to razdoblje podizanja razine kvalitete istarskih vina. Stižu priznanja van Istre. Istarska vina počela dobivati stil i kvalitetu na današnjem tragu. Sve se više promoviraju istarska vina, posebice Malvazija kroz projekt Istrian Quality.
