Prošlog tjedna stigla je tužna vijest iz Kalifornije da je u 101. godini života preminuo Miljenko „Mike“ Grgić, hrvatsko-američki vinar koji je svojim radom u Kaliforniji stekao zvjezdani status. O Grgiću, s kojim je u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća u Zagrebu studirao agronomiju, više mi je puta pričao pokojni Ivan Sokolić, legendarni hrvatski agronom, enolog i publicist. Barba Ive bio je osebujna ličnost izuzetno širokog znanja, cijeli život bio je vezan za svoj Novi Vinodolski, a bio je i istarski zet. Njegova pokojna žena bila je iz zaseoka Taškeri pored Filipane.
Nakon diplome, Sokolić i Grgić trebali su zajedno otputovati na specijalizaciju u Njemačku, no nisu, pa su im se putevi razišli. Grgić se kasnije otisnuo u Kanadu, pa u SAD, dok je Sokolić ipak ostao u Jugoslaviji. Dok se Grgić snalazio na drugoj strani svijeta, Sokolić i kolege iz Vinoexporta Umag, koji je kasnije postao Istravinoexport Rijeka, marljivo su radili na podizanju novih nasada diljem Jugoslavije, uključujući i terana u Motovunu. Sokolić mi je prije više od 25 godina govorio da je Motovun školski primjer „Grand Crua“ za teran i kako ga boli kad vidi kako je to danas zapušteno i loše privatizirano.
Dragog barba Ive već deset godina nema među nama, ali zasigurno bi bio zadovoljan kad bi vidio kako se Motovun lijepo razvija i postaje jedna od najznačajnijih vinskih mikrolokacija u Hrvatskoj. Nekada je u Motovunu bilo zasađeno 200 hektara vinograda, a danas je brojka dostigla oko 150 hektara.
Obiteljska vinarija Valenta iz Kaldira jedna je od najmlađih vinarija u motovunskom kraju. Osnovao ju je 2017. godine Valter Valenta uz pomoć sinova Ivice i Stivena, a odnedavno je u timu i treća generacija, Ivičin sin Simon koji se školuje za enologa u Udinama.
Danas vinarija Valenta u okolici Motovuna obrađuje pet hektara vinograda, jedan hektar u Kaldiru i četiri hektara na mikrolokaciji Šubjent. Brdo Šubjent nalazi se na pola puta od Karojbe prema Motovunu i od davnina je zasađeno vinogradima. Danas je tamo zasađeno 15 hektara vinograda, a osim Valente tamo vinograde imaju i ostali motovunsko – kaldirski vinari; Benvenuti, Tomaz i Bertoša.
Na Šubjentu je dio starih nasada još iz 1963. godine koje je sadio Sokolić sa svojim suradnicima, dok je dio iskrčen i na novo zasađen. Mikrolokacija na kojoj se nalaze vinogradi u katastarskoj čestici zove se Raj ili Terre di Paradiso. Na tom se dijelu u 9. stoljeću nalazio benediktinski samostan posvećen Svetom Dioniziju (tal. San Dionigi). Upravo je tu povijesnu činjenicu iskoristio tvorac imena i etikete velikog vina iz podruma Valenta dizajner Robert Radešić i nazvao ga Teran Dionigi.
Ovo veliko vino zaslužuje posebno mjesto za pretpremijeru, a u ovom slučaju to je bio restoran „Nebo“ na vrhu hotela Hilton Costabella na ulazu u Rijeku. U Nebu se okupilo odabrano društvo vinskih stručnjaka, a domaćini su pripremili prigodan meni za večeru koju su pratila vina Valenta. Zvijezda večeri bio je teran Dionigi.
Za ovaj je teran grožđe brano ručno sredinom listopada, a pravoj berbi prethodile su dvije zelene berbe, prva sredinom srpnja, a druga sredinom rujna. Na taj je način postignut ciljani prinos od jednog kilograma po trsu. Nakon berbe slijedila je maceracija od dvadesetakak dana, a potom kontrolirana fermentacija u inox bačvama u trajanju od dva mjeseca. Zatim je uslijedilo odležavanje od dvije godine u barrique bačvama od 225 litara, od kojih su polovila bile od slavonskog, a polovica od francuskog hrasta. Nakon toga, sve je sljubljeno u inox bačvi te ostavljeno još četiri mjeseca te punjeno u boce koje su prije dolaska na tržište odležavane još godinu dana.
Teran Dionigi je zapravo Reserva de la Familia, jer je odrađen kao zasebna serija punjena isključivo u boce veće zapremine, 1500 magnuma (1,5 l) i 20-tak duplih magnuma (3 l). Već se od početka znalo da je to vino s jako dobrim potencijalom, budući da je 2019. godine na Vinistri ponijelo titulu šampiona u kategoriji mladi teran.
Vino krasi lijepa i živahna rubin crvena boja s ljubičastim odsjajima, bistro je i gusto. Vino se relativno brzo otvara u čaši, a na prvo mirisanje dominiraju note tamne kupine koje prati nota zrele višnje, te se nastavlja s notama dima, vanilije i cimeta. Na drugo mirisanje vino se još više otvorilo, slijede note čokolade, cedrovine i duhana – kompleksnost mirisa je vrlo bogata.
Vino je suho, toplo i mekano, ima izvrsnu svježinu i fine, djelomično mekane tanine kojima će starenje u boci pomoći da budu još mekši. Vino je ukusno i vrlo mineralno, a krasi ga puno i moćno tijelo. Ima jako dobru ravnotežu, intenzivnost okusa mu je izražena, a trajnost okusa je poprilično trajna. Na aftertasteu se javlja nota zrele kupine.
Vino ima odličnu harmoniju, lijepo se pije, ali ne treba žuriti s trošenjem. Treba ga ostaviti još barem godinu dana u boci na školovanju. S obzirom na veličinu boce, to će ići još brže. Vino u dobrim uvjetima čuvanja može trajati barem još dvadesetak godina. Ovo vino je specifično i kao stvoreno za ovo blagdansko vrijeme kad se oko trpeze okuplja obitelj i prijatelji.
Teran Dionigi preporučio bih uz klasično božićno pečenje (svinjetina-teletina) s krumpirom i aromatičnim biljem. Za desert bih poslužio odležani ovčji i kravlji sir. Siguran sam da bi uzvanici bili zadovoljni.
