Početkom prosinca sudjelovao sam na vrlo zanimljivom enološkom skupu koji je održan na Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču. Cilj skupa bio je istražiti enološki potencijal te mogućnosti pozicioniranja na vinskoj sceni vina dobivenih od sorti grožđa duranija (brajdenica) i hrvatica, danas pomalo zaboravljenih sorti koje su nekad bile izuzetno popularne.
Proizvodne karakteristike duranije i hrvatice te njihovu povijest uzgoja predstavio je dr.sc. Marijan Bubola. Dr.sc. Tomislav Plavša prisutne je upoznao s postupkom vinifikacije te fizikalno kemijskog sastava vina, a dr.sc. Mario Staver o enološkom potencijalu tih sorti i specifičnosti u proizvodnji. Kao predstavnik sommelierske struke, ja sam na radionici govorio o mogućnostima pozicioniranja tih sorti na eno-gastronomskoj sceni. Na radionici su sudjelovali većinom vinari te znanstvenici s Instituta.
Iskreno, duraniju sam prvi put probao prije dvije godine, a hrvatica mi je ostala u sjećanju iz jeftinih rosea koje je devedesetih godina prošlog stoljeća na tržište plasirao propali umaški gigant HIAGRI ENO. Čini mi se da danas hrvaticu proizvodi samo nekoliko vinara koji je uglavnom stavljaju u rose vina.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, duranija je u središnjoj Istri bila vrlo cijenjena sorta grožđa, a po zasađenosti bila je uz bok malvaziji istarskoj. Vinogradari su je voljeli jer je davala dobar rod, ali neredovito. Mana joj je što je podložna osipanju. Danas je situacija poprilično loša za obje sorte. Prema najnovijim podacima hrvatica zauzima 31. mjesto sa 1,12 hektara, a duranija 48. mjesto sa 0,42 hektara u aktualnoj zastupljenosti sorata u istarskim vinogradima.
Nakon predavanja imali smo priliku kušati nekoliko različitih pjenušavih i mirnih vina dobivenih od ovih dviju sorti grožđa. Osobno smatram da je veći potencijal u proizvodnji pjenušaca, kako klasičnom tako i tankovskom metodom. Taj nam se zaključak nametnuo nakon degustacije uzoraka iz berbi 2022. i 2023. godine. Primjetno je da obje sorte grožđa imaju izuzetnu svježinu, što ih čini idealnima za proizvodnju pjenušaca.
Na tu su temu prošle godine znanstvenici s porečkog Instituta, Tomislav Plavša i Marijan Bubola pokrenuli znanstveni projekt pod nazivom “Potencijal pet zanemarenih istarskih autohtonih sorti vinove loze za proizvodnju pjenušaca”. Među tim sortama su garganja, dolčin, duranija, plavina te hrvatica. U prostoru kušaone pjenušaca Peršurić održano je probno kušanje pjenušaca od ovih sorti.
Nažalost, nisam bio prisutan na toj degustaciji, ali pročitao sam detaljan izvještaj prerano preminulog Davora Šišovića, barda istarske eno-gastro scene. Potencijal spomenute surine ili plavine u proizvodnji pjenušaca među prvima je prepoznao Giorgio Clai koji je uz malvaziju istarsku i chardonay već dugi niz godina koristi u svom uspješnom pjenušcu “Clai Brut Nature”.
Upravo je na tu temu Bubola na radionici povukao izvrsnu paralelu s proizvodnjom prosecca u susjednoj Italiji koja bi mogla biti svojevrsni putokaz u promišljanju za istarske vinare. Ovo svjetski poznato pjenušavo vino dobiva se od sorte grožđa glera, koja je nekad bila prisutna u Istri te se kod nas naziva teran bijeli. U prošlom stoljeću kod nas nije prepoznat potencijal ove sorte grožđa, a kultura konzumacije pjenušaca tek se nedavno malo podigla. Kod nas se teško mogu dostići brojke koje postižu Talijani s proseccom, koji je na globalnoj razini postao sinonim za pjenušac. Međutim, kad bismo postigli samo 1% njihove godišnje proizvodnje koja iznosi 630 milijuna butelja, odnosno 6,3 milijuna, to bi za Istru predstavljalo značajan iskorak u proizvodnji pjenušaca.
Prostora, naravno, ima jako puno jer polovicu bi mogle potrošiti hotelske kuće koje za barske mješavine kao što su Aperol spritz i ostala miješana pića, mahom koriste talijanska prosecca. Možda to zvuči kao znanstvena fantastika, ali tako je bilo i ljudima u Coneglianu i Valdobbiadene prije šezdesetak godina kada su pokretali proizvodnju prosecca, jer tada nisu imali brojke proizvodnje koje imaju danas.
Budućnost duranije i hrvatice dobila je novu dimenziju samim izvlačenjem iz zaborava zahvaljujući angažmanu stručnjaka s porečkog Instituta te odgovornih ljudi iz Istarske županije. Sada je na vinarima da prepoznaju priliku i krenu sa sadnjom te proizvodnjom ovih dviju zaboravljenih sorti grožđa.
Trenutno su na tržištu dostupne samo dva vina od sorte duranija, iz boutique vinarije Agapito iz Marčanegle te vinarije Damjanić iz Fuškulina, oba nagrađena srebrnim odličjem na ovogodišnjoj Vinistri.
Danas ću s vama podijeliti svoje viđenje Damjanićeve duranije, za koju grožđe dolazi iz mladog vinograda u kojem je zasađeno 1400 trsova na dubokoj crvenici u blizini podruma u Fuškulinu. Ručna berba bila je početkom rujna, a nakon prerade vino je odležavalo isključivo u inoks bačvama šest mjeseci. Nakon toga, još je dva mjeseca provelo u boci prije puštanja na tržište. Napunjena je mala serija od 1399 butelja.
Vino krasi lijepa, elegantna živahna zelenkasto-žuta boja s tamnijim rubovima. Kristalno je bistro i djelomično gusto. Na prvo mirisanje dominiraju voćne note poput svježe vinogradarske breskve, nota marelice i potom korica naranče. Na drugo mirisanje, javlja se nota bijelog cvijeća praćena travnatim notama u obliku ružmarina i mente. Vino je suho, djelomično toplo i djelomično mekano, a s druge strane krasi ga lijepa svježina, ugodna mineralnost i srednje tijelo. Vino je uravnoteženo, s djelomično izraženom intenzivnošću okusa, a trajnost okusa je sasvim solidna.
Vino je harmonično, a na aftertasteu ponovno se javlja nota vinogradarske breskve. Vino se lijepo pije i u dobroj je formi. Treba ga trošiti, a u dobrim uvjetima može potrajati barem dvije godine, iako spada u kategoriju jednogodišnjih vina. Ovaj tip vina enogastronomski izvrsno paše uz hladna predjela. Ja sam ga kušao uz tradicionalno istarsko hladno predjelo koje se sastoji od pršuta, ombola i kravlje skute.
