Jedinstven pogled na Pulu u razdoblju kad je bila glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije donosi knjiga Danijela Tatića „Pula u carstvu dvoglavog orla – Dani reda, parade i tramvajskog zvona“.
Umjesto klasičnog prikaza ratnih događaja i političkih odluka, autor se usredotočuje na slojeve svakodnevice – na ono što se odvijalo „iza“ parade, reda i vojne discipline. Posebna vrijednost knjige očituje se u vraćanju glasa „malim ljudima“ čije su životne priče oblikovale grad jednako snažno kao i odluke careva i admirala. Time ovo djelo postaje više od povijesne studije: ono je kulturna gesta posvećena očuvanju memorije grada i njegovih stanovnika – ribarica, mornara, časnika i posjetitelja.
Ideja za knjigu o Puli
„Ideja za ovu knjigu došla je tek kada sam se udaljio od Pule. Prije trinaest godina otišao sam trbuhom za kruhom u Zagreb, gdje i danas radim, a život me ukotvio u Samoboru – ljupkom gradiću koji me prihvatio raširenih ruku. No Pula nije otišla iz mene. Upravo iz te distance čovjek jasnije vidi ono što mu je godinama bilo pred nosom poput raznolikih tragova grada, njegovih zaboravljenih priča i obilježja skrivenih iza monumentalne baštine“, rekao nam je Tatić.
Kako nam je ispričao, Pula je pod Austro-Ugarskom bila jedan od najzanimljivijih urbanih i društvenih eksperimenata na Jadranu: velika ratna luka, ali i mali kozmopolitski svemir u kojem su se životi radnika, činovnika, oficira, obrtnika, učitelja i djece isprepletali s politikom Carstva i vojnim ritmom vremena: „Postojala su stručna djela i specijalizirane studije, ali nije postojala knjiga koja bi sve te slojeve povezala u jednu cjelovitu, čitljivu i živu priču. U jednom sam trenutku osjetio da Puli nedostaje upravo jedna takva knjiga koja će objediniti gradsku povijest, ljudske sudbine i atmosferu vremena, nešto što nije suhoparna monografija, nego most između povijesne točnosti i literarne živosti. Dodatni poticaj bio je i moj znanstveni rad jer je knjiga nastala na tragu moje doktorske disertacije koja se bavi Ratnom lukom Pulom u Prvome svjetskom ratu. U istraživanjima za disertaciju otvorio sam niz arhivskih izvora, osobnih zapisa, novina i administrativnih dokumenata koji su mi omogućili da grad promatram iznutra – iz perspektive ljudi koji su u njemu radili, živjeli i sanjali. Upravo iz tog velikog korpusa istraživanja rodila se potreba da ta saznanja pretočim u dostupniji, narativniji oblik“.
„Pula u carstvu dvoglavog orla“ nastala je iz želje da ispuni tu prazninu i da gradu vrati glas – glas razdoblja koje je u najvećoj mjeri oblikovalo njegov identitet.
„Želio sam čitatelju približiti kako je bilo živjeti u gradu koji je bio perjanica carstva, ali i mjesto običnih ljudi koji su voljeli, radili, strahovali i nadali se baš kao i mi danas. Ironično, tek kad se fizički udaljite od grada, shvatite koliko njegova povijest zapravo govori. Ta udaljenost dala mi je jasnoću, a znanstveni rad temelje – a iz tog spoja rodila se knjiga“, rekao je Tatić.
Tko je stvarno nosio Pulu?
„Kada u opisu knjige kažem da vraćam glas ‘malim ljudima’, mislim na sve one koji su stvarno nosili Pulu, a u povijesnim knjigama ostali nevidljivi“, pojasnio je autor dodavši da su to radnici u Arsenalu, mornari koji su živjeli između stroge discipline i sitnih radosti, časnici i dame noći koje su živjele na rubu društva, svaka sa svojim nevidljivim teretima i svakodnevicom, obrtnici i trgovci iz Via Sergia i Kandlerove, žene koje su podizale obitelji dok su im muževi bili na moru ili na bojištu te djeca koja su odrastala uz huk brodskih sirena i miris ugljena.
„To su ljudi čiji je glas prečesto zapostavljen u ‘velikim povijestima’, premda su upravo oni stvarali puls grada – radili, sanjali, gradili i punili ulice svakodnevnim životom. Moj je cilj bio izvući ih iz fusnota i arhiva i pokazati da povijest grada nije samo priča o admiralima, carevima i velikim odlukama, nego prije svega o običnim ljudima bez kojih Pula ne bi bila to što jest“, istaknuo je Tatić.
Dug put istraživanja
Istraživanje pulske povijesti za njega nije bio kratkotrajan projekt, nego put koji traje cijeli njegov život: „Ova knjiga nije pisana iz historiografske distance, nego iz emocionalne blizine. Ona je rezultat moje duboke povezanosti s Pulom – desetljeća u kojima sam hodao svojim rodnim gradom, zamjećivao fragmente njegove prošlosti, učio ga kroz ulice, mirise, ljude i prizore. Tek su se na to nadovezale godine formalnog obrazovanja i znanstvenog istraživanja. Ozbiljno sam joj se posvetio tijekom studija, a potom i u doktorskom radu o Ratnoj luci Puli u Prvome svjetskom ratu. Taj me rad odveo u arhive, u stare novinske zbirke, dnevnike, administrativne spise i osobne ostavštine – u golemu mrežu izvora koji otkrivaju kako je grad doista funkcionirao. U tom radu otvorio sam tisuće stranica dokumenata: od vojnih izvješća i dopisa do zapisnika o opskrbi, stanovanju, školstvu, radnim navikama i svakodnevnom životu. Uz arhive, temeljito sam iščitavao i literaturu o urbanizmu, brodogradnji, obrani, kulturnoj povijesti i demografiji Pule, ali i memoare onih koji su u njoj živjeli“.
Drugim riječima, nije istraživao samo veliku, službenu povijest, nego i ono što se odvijalo u pozadini: kako su ljudi živjeli, što ih je mučilo, kako su radili, kako su doživljavali Pulu i koje su tragove ostavili.
„Spoj znanstvene preciznosti i ljudske perspektive omogućio mi je da grad prikažem u njegovoj punoj slojevitosti. Zato je istraživanje za ovu knjigu u velikoj mjeri rezultat dugogodišnjeg rada, odlazaka u arhive i rada na izvornim dokumentima – onim materijalima koji nastaju u trenutku događaja i daju najčišći uvid u prošlost. Upravo to knjizi daje vjerodostojnost i živost“, smatra njen autor.
Povratak gradu
Tatić kaže da kad se vrati u Pulu, nikada se ne osjeća kao gost i misli kako je upravo to najveća posebnost toga grada: „U knjizi sam napisao da je ‘Pula grad u kojem se nitko ne osjeća kao gost’, i to je doista istina. Čim zakoračim na njezine ulice, imam osjećaj da grad prepoznaje moje korake, da pamti mirise, zvukove i prizore mog djetinjstva. Danas je Pula drukčija nego onda kada sam u njoj odrastao, ali njezina duša je ista. U svakom povratku vidim slojeve grada koje sam opisivao u knjizi – tragove carskog vremena, mornaričku disciplinu, radničku upornost, ali i onu pulsku neposrednost, toplinu i ležernost koja svakoga dočeka otvorena srca. Pula je grad koji svoje ljude nikada ne ispušta iz naručja, bez obzira koliko daleko otišli. Zato je, kad joj se vratim, uvijek osjećam kao svoj grad – i dom koji nikada nije prestao biti moj“.
Mjesta više od turističkih
U knjizi se autor namjerno zaustavio na onim mjestima koja nisu samo turističke razglednice, nego žarišta identiteta grada. Neka od njih danas možda prolazimo nesvjesno, ali upravo su ona oblikovala dušu Pule. Tu su, ističe, impresivne utvrde koje čine prsten oko grada – svjedoci epohe u kojoj je Pula bila najveća ratna luka Carstva. One nisu tek vojni objekti; one su monumentalna pozornica na kojoj se odvijao život generacija mornara, časnika, radnika i njihovih obitelji.
Kako ističe, Mornarički arsenal posebno je važan: „To je bilo mjesto gdje se stvarao tehnološki i industrijski puls Pule. Tisuće radnika svakodnevno je ondje dolazilo na posao, a ritam njihovih koraka određivao je tempo grada. Uz Arsenal, važna su i mjesta poput Hotela Riviera – nekadašnjeg elitnog hotela carskog vremena, Mornaričkog kasina (današnjeg Doma hrvatskih branitelja), koji je bio središte društvenog i kulturnog života carske mornarice, te Mornaričkog groblja, jedinstvenog memorijskog prostora koji govori o životima i sudbinama generacija koje su u Puli služile i živjele. Posebno mjesto ima i pulski tramvaj, simbol modernizacije i dinamike grada, koji je svojim tračnicama povezivao vojne, industrijske i civilne kvartove. Sva ta mjesta zajedno čine slojeviti mozaik pulske svakodnevice“.
Spominje i ulice poput Via Sergia i Kandlerove: „To su arterije civilnog života carskog doba: ulični trgovci, obrtnici, konobe, fotografi, ljekarne, mala kina. Ta mjesta nisu samo prostorne točke, nego čuvari memorije grada. Arenu, pulsku rivu, staru Mornaričku i civilnu bolnicu, željezničku stanicu i brojne kavane navodim jer su to prostori gdje se isprepletala civilna i vojna Pula – gdje su se susretali različiti svjetovi, jezici, običaji i svakodnevice. Ta mjesta u knjizi nisu dekor nego likovi i svatko od njih nosi dio priče ovoga grada, njegovu prošlost, identitet i onu tihu postojanost koja Pulu prati do danas“.
Pozitivne reakcije publike
Reakcije publike nadmašile su sva njegova očekivanja. Kako kaže, na predstavljanju se osjetila jedna posebna emocija, ljudi su reagirali spontano, toplo, gotovo obiteljski: „Mnogi su mi prišli i rekli da su u knjizi pronašli “onu staru Pulu” koju pamte iz priča svojih nona i nonića, dok su mlađi čitatelji otkrili grad kakav do sada nisu poznavali. Posebno me dirnulo što su čitatelji isticali kako je knjiga pisana “s dušom” i kako se to osjeti u svakoj stranici. Često čujem i rečenicu da je knjiga iznimno čitljiva unatoč bogatstvu povijesnih podataka, što mi je izuzetno važno jer sam želio spojiti znanstvenu preciznost s toplinom i narativnošću“.
Na društvenim mrežama i portalima čitatelji najčešće ističu dvije stvari: da su se po prvi put susreli s pričama malih ljudi koje inače ne nalazimo u udžbenicima te da su kroz knjigu zavoljeli dijelove grada kraj kojih su godinama prolazili gotovo nesvjesno. Mnogi komentiraju da im je knjiga „vratila Pulu“ i otvorila pogled na grad iz nekog novog, dubljeg kuta.
„Sve to potvrđuje da je knjiga pronašla svoj put do ljudi, a to je za autora najveća moguća nagrada“, zaključuje Tatić.
