Od kad je doživjelo svoju adaptaciju u lipnju 2023. godine, pulsko Malo rimsko kazalište dobiva priznanja i nagrade.
Naime, projekt rekonstrukcije Malog rimskog kazališta za koji je zaslužan pulski arhitekt Emil Jurcan dobio je počasno priznanje na Piranskim danima arhitekture čiji su je članovi žirija obrazložili sljedećim riječima: „Nagrada se dodjeljuje zbog jednostavne, ali ipak kompleksne intervencije na kulturnoj baštini. Autor je pažljivo pristupio zadatku – s minimalnim je sredstvima ostvario veliku promjenu, koja je kulturno naslijeđe učinila dostupnim javnosti, predstavljajući njegov društveni značaj.”
Dobitnik je i arhitektonske nagrade Bernardo Bernardi, a 6. prosinca Arheološkom muzeju Istre dodijeljeno je i posebno priznanje u kategoriji „Inovativne i održive muzejske prakse“ upravo za taj projekt.
Ova priznanja svjedoče o izvrsnosti hrvatskih muzeja i njihovoj sposobnosti da obogate kulturni prostor inovativnim pristupima.
Povijest kazališta
Za Malo rimsko kazalište vežu se brojne priče iz povijesti, a mnoge zanimljivosti otkrila je Đeni Gobić Bravar na predavanju u Gradskoj knjižnici Pula.
Gobić Bravar iz Arheološkog muzeja Istre bavila se istraživanjem, restauracijom Malog rimskog kazališta, a inače je konzervator i restaurator baštine i povijesti arhitekture.
„Star lokalitet bio je napušten i zapušten te se doista moralo ići u njegovu adaptaciju. On je često bio devastiran, ispisan grafitima, pun smeća i narkomanskih igla“, ispričala je.
No na samom početku vratila se u daleku prošlost rekavši kako datira iz 1. stoljeća te da se zove „malo“ jer je u blizini postojalo i veliko kazalište, tako je Pula uz Arenu imala čak tri kazališta u koja su zbog zabave dolazili ljudi iz cijele Istre.
Vitruvije koji je pisao o aspektima života u Rimskom carstvu i o kazalištima te kako ih graditi i na što paziti, između ostalog je pisao: „Tijekom igara gledatelji sjedeći sa suprugama i djecom tijekom predstave nepomični su i opuštenih vena i mišića stoga se u pore tijela uvlači nezdravi zrak. Ove probleme moguće je izbjeći pažljivim odabirom lokacije kazališta“.
Graditelji su stoga na štošta mislili birajući lokaciju za gradnju kazališta, rekla je Gobić Bravar, a Vitruvije je važnim smatrao i da publika ne pati uslijed popodnevnog sunca jer se toplina zadržava unutar kazališta i slabi tjelesne tekućine, pa se tako mislilo i na to da sunce ne tuče gledateljima i sjedište se gradilo tako da bude na zapadu.
„Kad god se moglo, gradilo se na brežuljku, a Pula ih je, dakako, imala mnoštvo, kao i danas. Struktura koja se stepenasto penje bila je najbolja za izgradnju kazališta, pa je bilo idealno smjestiti gledalište kazališta na padinu, tako se štedjelo na izgradnji. Gledalište Malog rimskog kazališta uklesano je u živu stijenu“, rekla je.
Rušenje kazališta
Iako mi danas mislimo da su kazališta građena kao čvrste strukture, to u doba antike nije bilo tako. Ona su građena misleći da će ih uskoro rušiti.
„Nisu građena samo u svrhu zabave, već i kao mjesto za okupljanje, a najčešće su ih gradili privatnici. Naime, kazališta su predstavljala moć te se smatralo da ako si moćan i dovoljno bogat da izgradiš kazalište i ondje dovedeš divlje životinje za neku od predstava, možda si dovoljno bitan da te primijete i daju ulogu u senatu“, ispričala je.
Kazališta su se često koristila i kao prostor za okupljanje jer su se nalazila unutar zidina i bila zaštićena.
Kako je kazalište propadalo tako je postalo kamenolom s kojeg su ljudi uzimali materijal i gradili kuće što je i dokazano jer su pojedini dijelovi nađeni na nekim kućama nedaleko kazališta.
U 16. st. kazališta nema ni na vidiku. Naime, nitko nije znao za njega niti ga se spominje u tekstovima, a u 19. st. Bilo je prekriveno nanosima zemlje.
„Francesco Carrara koji je u to doba bio preteča onome što se danas naziva konzervatorima 1840. godine primijetio je da na padinama stoje ostaci dva luka i stubište. Dao je iskopati samo dio i ustvrdio da je riječ o kazalištu. Nakon što je na osnovu toga nastao crtež, ono je opet zakopano. Tek 1904. godine ono je iskopano opet ali i dalje je bilo zakopano debelim nanosom i ljudi nisu znali za postojanje kazališta“, ispričala je.
Da u Puli postoji kazalište saznalo se slučajno opet tek 1912. godine kad se taj prostor trebao koristiti za tjelesni obližnje gimnazije. Naime, s namjerom da naprave igralište krenuli su kopati i naišli na zid.
Za vrijeme vladavine Italije otkopavali su dio po dio, a u vrijeme Jugoslavije, kazalište je opet zakopano te se u ratu koristilo kao skladište municije i vojna kuhinja.
1949. godine kopali su po četvrti put, a 70-tih godina krenule su masovne rekonstrukcije. Puno je bilo uništeno tijekom tih radova kad se nanosio cement, no prema riječima Gobić Bravar, radili su najbolje što su znali u to doba.
„Krajem 20. i početkom 21. stoljeća krenuli su naši ratovi i problemi s grafitima koje smo uklanjali tri puta u zadnjih 20 godina, a to uvijek donekle uništi originalnu površinu, što je šteta. Stoga je bilo vrijeme da se nešto napravi i da se to mjesto obnovi i sačuva od daljnje devastacije. Ono je bilo tek 15 posto sačuvano i dali smo sve od sebe da to sačuvamo, ostaci su prekriveni tribinama i tako zaštićeni. U dijelovima koje smo ostavili bez tribina vide se uklesane stepenice“, ispričala je.
Tako imamo još jedan spomenik koji može sam sebe održavati, kao Arena, jer je održavanje takvih nalazišta i njihova zaštita jako skupo.
Novouređeno Malo rimsko kazalište sada se koristi kao pozornica za brojna kulturna događanja koja su uvijek izuzetno dobro posjećena.
