Fascinantan život Mije Mirkovića – Mate Balote, istarskog ekonomista, književnika i poliglota, oživljen je u njegovoj spomen-sobi smještenoj u pulskoj Sveučilišnoj knjižnici. Kroz impresivnu privatnu biblioteku od 4.166 svezaka na čak 18 jezika, namještaj i osobne predmete, posjetitelji ne samo da dobivaju uvid u Balotin široki dijapazon interesa – od ekonomije i povijesti do željeznica i ornitologije – već i upoznaju toplu, svestranu ličnost koja je unatoč skromnom podrijetlu ostvarila vrhunske uspjehe u znanosti i diplomaciji, ostavši trajno omiljeni “čovjek iz naroda”.
Zaviriti u spomen sobu Mije Mirkovića – Mate Balote je prilika za ulazak u svijet čovjeka iznimno bogatog iako vrlo kratkog života. Preminuo sa svega 65 godina ali živio je doista fascinantan život – radio, predavao, putovao, učio i djelovao na brojnim područjima.
Biblioteka Mate Balote 2009. godine prenesena je iz Zagreba u kojem je Balota živio do smrti, u pulsku Sveučilišnu knjižnici gdje je dobila svoj prostor. Iako mali, odiše nekim minulim vremenima u kojima je živio i radio taj doista veliki čovjek.
Impresivna privatna biblioteka
Ondje je svim zainteresiranim građanima dostupno na uvid i korištenje 4.166 svezaka knjiga i časopisa iz njegove privatne biblioteke. Balota je bio ekonomist, povjesničar, sociolog, diplomat, književnik, novinar… ali bio je on i čovjek iz naroda “ribar, mornar i fizički radnik” kako je opisan u prvoj biografiji tridesetih godina.
Upravo su njegove knjige vjerodostojni svjedoci različitih interesa tog najsvestranijeg istarskog erudita. Smještene su na sedam knjižničnih polica i ormara iz Balotine radne sobe. Ondje se nalazi i starinski pisaći stol, stolica, radio-aparat iz tridesetih godina, tintarnica, pepeljara, bugačica i poneka fotografija.
Knjižna ostavština Mije Mirkovića se prvenstveno sastoji od knjiga i časopisa koje je sakupljao tijekom svog života. Iako to nije njegova kompletna biblioteka, već dvije trećine od ukupnog broja njegovih knjiga, dok su druge ostale u Zagrebu.
Knjige su popisane i svakodnevno dostupne istraživačima lika i djela Mije Mirkovića – Mate Balote ali i grupama školske djece koje sa zanimanjem i radošću razgledavaju knjige i predmete velikog zavičajnog književnika kojeg ondje upoznaju na drukčiji način no u školi. U spomen sobi mogu vidjeti njegove originalne zapise i komentare na marginama knjiga, predmete kojima se služio, mogu sjediti na stolici potpisanoj njegovim inicijalima, pročitati svih 18 pseudonima kojima se Mijo Mirković služio te čuti neke nepoznate i neobjavljene priče iz njegova životopisa koje se prenose usmenom predajom samo u njegovoj spomen-sobi.
Poliglota s velikim rasponom interesa
Knjižničari Snježana Pejović Petrović i Luka Tidić napravili su popis i ustanovili kako ondje imaju 4166 svezaka, knjiga ili časopisa. „To zapravo pokazuje kako je on bio suvremen za svoje vrijeme, jer naravno dočekati knjigu, ti podati su već malo stari dok dođu u knjigu. Međutim, on je imao časopise iz cijelog svijeta o ekonomiji, bankarskih izvještaja i tako, gdje se točno vidi da je bio u toku sa informacijama“, rekla nam je Pejović Petrović tijekom obilaska sobe.
„Ono što je nama bilo fascinantno, jest činjenica da je on bio poliglota. Nije baš govorio mnogo jezika ali se služio njima. Naime, on je čitao različita pisma; čirilicu, latinicu, a onda različite vrste ćirilice, rusku, bugarsku, makedonsku… Ali se i služio mnogim jezicima te posjedovao brojne rječnike. Ovdje imamo literaturu na čak 18 jezika“, ispričala nam je.
Naravno, najviše literature, 27 posto je na hrvatskom, zatim na srpskom, jer je on u to vrijeme bio na području Jugoslavije, zatim je zastupljen njemački, engleski, francuski, talijanski, češki koji je govorio, slovenski, ruski, poljski, rumunjski i u konačnici latinski jezik jer je Balota završio klasičnu gimnaziju u Pazinu.
„Pronašli smo i časopise na mađarskom, španjolskom, a on je jezike učio boraveći i radeći u zemlji u koju bi doputovao. Naime, gdje god je išao on je i radio kako bi mogao slati novac svojoj siromašnoj obitelji u Raklju. Osim što je radio, on bi učio jezik te u toj zemlji i studirao“, pojasnila nam je.
A prema nečijoj knjižnici vidi se i širina interesa, a u Balotinom je doista bila velika. Zanimljivo je koliko je on napredovao iako je odrastao u jako lošim uvjetima. Od malih je nogu radio jer su živjeli u siromaštvu.
Prvu je pjesmu napisao s devet godina radeći na talijanskom teretnom brodu koji je iz Raklja prevozio kamen u Hong Kong. Sročio je prvu pjesmu u desetercu, opjevavši hrabrost očevu i drugih ribara na olujnom moru. Bio je to početak njegova stvaranja.
No njegovo polje interesa bilo je daleko veće od književnosti, literatura spomen sobe tiče se i sporta, školstva, ekonomije, poljoprivrede, pa čak i željeznica. „Našli smo čak i pariški časopis koji je vjerojatno kupio boraveći u Parizu u kojem se, kako smo doznali iz dokumenta nađenih u njegovoj biblioteci, školovao za njegovatelja. Vjerojatno ga je kupio svojoj ženi ili djevojci“, rekla nam je.
Omiljen među učenicima
Kažu kako je Balota kao profesor bio totalno atipičan. Da je zapravo bio strog, ali da je isto tako bio vrlo blizak, da su ta njegova predavanja bila zanimljiva, da nisu bila suhoparna, da su ljudi voljeli dolaziti na njegova predavanja.
I ta njegova jednostavnost fascinira – kad god bi došao u Rakalj obukao bi se kao običan seljak kako se ne bi isticao.
Zanimljiva je crtica iz njegovog života. Naime, dok je sa ženom i djecom živio u Beogradu, imali su čak i kućnu pomoćnicu. No da bi djecu naučio skromnosti u životu, poslao ih je da idu živjeti u Rakalj, gdje ničeg tada nije bilo i vladalo je siromaštvo, da vide što je pravi život. Izdržali su godinu dana dok se djeca nisu razboljela pa su se vratili gradskom životu u Beogradu.
Inače, Balota je bio topao čovjek, volio je zakantat, popit i fumat. Vidi se to po pepeljarama i tabakerama u njegovoj spomen sobi. Svirao je mih.
„No on je postigao velike uspjehe u znanstvenom radu, pa čak i u političkom, s obzirom da je tako dobro poznao situaciju u Istri te i u Jugoslaviji, kad je na toj Pariškoj konferenciji, kada je Istra pripojena Matici zemlji, on je bio u toj političkoj delegaciji i bio upoznat s tadašnjom situacijom. Tako da je i taj njegov politički angažman za njega vrlo značajan, a mi smo nekako skloni to zaboraviti jer ga percipiramo najviše kao ‘čovjeka iz naroda’“, kaže Pejović Petrović.
„Po meni bi se trebao istraživati njegov život, ne samo profesionalni, jer je bio jako zanimljiv. Romanizirana biografija bi vjerojatno bila jako zanimljiva“, mišljenja je.
„Balota što god je radio, on je radio vrhunski. Nije to bilo površno, nego se stvarno duboko zamišljao nad svakom od tih tema koje je obrađivao, a bio je to stvarno širok dijapazon tema. Primjerice, volio je ptice i u krletkama imao gardeline. On ih je križao s kanarincima kako bi dobio smeđeg gardelina u čemu je i uspio, što je doista fascinantno“, ispričala nam je.
Naime, intenzivno se bavio pticama, a prema kazivanju njegovih sinova, imao je u jednom trenutku čak 147 gardelina i kanarinaca u njihovom zagrebačkom stanu.
Biografija velikana
Mijo Mirković studirao je filozofiju, ekonomiju i društvene znanosti u Berlinu i Frankfurtu na Majni gdje je doktorirao 1923. godine. Između dva rata biran je za docenta na Pravnom fakultetu u Subotici, bio je i profesor Visoke ekonomsko – komercijalne škole u Beogradu, a od 1945. godine do smrti bio je redovni profesor Visoke ekonomsko – komercijalne škole, poslije Ekonomskog fakulteta, u Zagrebu.
Bio je redovni član JAZU-a i njegov glavni tajnik, vodio je istraživanja i specijalizirao na području agrarnih pitanja u Francuskoj, Italiji i Velikoj Britaniji, boravio je na raznim sveučilištima u Njemačkoj, Irskoj, Belgiji, Švicarskoj, Poljskoj, Bugarskoj i SAD-u.
Sudjelovao je na mirovnim konferencijama u Parizu 1946. godine i bio delegat na zasjedanju Ekonomsko – socijalnog vijeća OUN u New Yorku 1946. godine.
Pod pseudonimom Mate Balota Mirković je objavio zbirku pjesama na čakavštini Dragi kamen, roman Tijesna zemlja, kronike Stara pazinska gimnazija, Puna je Pula te znanstvene monografije Flacijus i Matija Vlačić Ilirik.
Susreti na Dragom kamenu
Znanstveni skup „Susreti na dragom kamenu“ bio je prilika za obilazak spomen sobe, a tom je prilikom postavljena i prigodna izložba na kojoj se, između ostalog, moglo vidjeti dopisnice kojima se Balota dopisivao sa svojim ocem. Kako se može vidjeti u nekima od njih, kao svaki tipičan student, u to je doba od svoga oca tražio da mu pošalje novac.
Mate Balota umro je 1963. godine, a od njega se u Glasu Istre oprostio Tone Peruško: „Umro nam je Mate Balota. A Mate Balota – to je Istra, pa je njegova nenadana smrt izazvala tugu i u gradu i u selu, po cijeloj Istri“.
