Fascinantan život Mije Mirkovića – Mate Balote, istarskog ekonomista, književnika i poliglota, oživljen je u njegovoj spomen-sobi smještenoj u pulskoj Sveučilišnoj knjižnici. Kroz impresivnu privatnu biblioteku od 4.166 svezaka na čak 18 jezika, namještaj i osobne predmete, posjetitelji ne samo da dobivaju uvid u Balotin široki dijapazon interesa – od ekonomije i povijesti do željeznica i ornitologije – već i upoznaju toplu, svestranu ličnost koja je unatoč skromnom podrijetlu ostvarila vrhunske uspjehe u znanosti i diplomaciji, ostavši trajno omiljeni “čovjek iz naroda”.
Zaviriti u spomen sobu Mije Mirkovića – Mate Balote je prilika za ulazak u svijet čovjeka iznimno bogatog iako vrlo kratkog života. Preminuo sa svega 65 godina ali živio je doista fascinantan život – radio, predavao, putovao, učio i djelovao na brojnim područjima.
Godine 1978. na godišnjicu rođenja Mije Mirkovća poklonjena je ostavština Mije Mirkovića Sveučilištu Jurja Dobrile. U Sveučilišnoj knjižnici ustanovljena je Spomen – soba Nije Mirkovića. Ostavština se nalazila na istom mjestu, osim u periodu od 1997. do 2009. kada je ostavština smještena u drugi, manje adekvatan prostor. Obnovljena Spomen-soba Mije Mirkovića, u sastavu Sveučilišta Jurja Dobrile, Sveučilišne knjižnice svečano je otvorena 26. svibnja 2009. godine. Od 2009. godine do danas ostavština se nalazi na drugom katu Sveučilišne knjižnice u Puli. Iako mali, prostor odiše nekim minulim vremenima u kojima je živio i radio taj doista veliki čovjek.
Impresivna privatna biblioteka
U spomen – sobi Mije Mirkovića svim zainteresiranim građanima dostupno na uvid i korištenje 4.166 svezaka knjiga i časopisa iz njegove privatne biblioteke. Balota je bio ekonomist, povjesničar, sociolog, diplomat, književnik, novinar… ali bio je on i čovjek iz naroda “ribar, mornar i fizički radnik” kako je opisan u prvoj biografiji tridesetih godina.
Upravo su njegove knjige vjerodostojni svjedoci različitih interesa tog najsvestranijeg istarskog erudita. Smještene su na sedam knjižničnih polica i ormara iz Mirkovićeve radne sobe. Ondje se nalazi i starinski pisaći stol, stolica, radio-aparat iz tridesetih godina, tintarnica, pepeljara, bugačica i poneka fotografija.
Knjižna ostavština Mije Mirkovića se prvenstveno sastoji od knjiga i časopisa koje je sakupljao tijekom svog života.
Knjige su popisane i svakodnevno dostupne istraživačima lika i djela Mije Mirkovića ali i grupama školske djece koje sa zanimanjem i radošću razgledavaju knjige i predmete velikog zavičajnog književnika kojeg ondje upoznaju na drukčiji način no u školi. U spomen sobi mogu vidjeti njegove originalne zapise i komentare na marginama knjiga, predmete kojima se služio, pročitati svih 18 pseudonima kojima se Mijo Mirković služio te čuti manje poznate priče iz njegova života koje se prenose usmenom predajom.
Poliglota s velikim rasponom interesa
Knjižničari Snježana Pejović Petraček i Luka Tidić napravili su popis i ustanovili kako ondje imaju 4166 svezaka, knjiga ili časopisa. „To pokazuje kako je on bio suvremen za svoje vrijeme, imao je časopise iz cijelog svijeta o ekonomiji, bankarske izvještaje, gdje se točno vidi da je bio u toku sa informacijama“, rekla nam je Pejović Petraček tijekom obilaska sobe.
„Ono što je nama bilo fascinantno, jest činjenica da je bio poliglota. Naime, on je čitao različita pisma; čirilicu, latinicu, a onda različite vrste ćirilice, rusku, bugarsku, makedonsku… Ali se i služio mnogim jezicima te posjedovao brojne rječnike. Ovdje imamo literaturu na čak 18 jezika“, ispričala nam je.
Naravno, najviše literature, 27 posto je na hrvatskom, zatim na srpskom, a onda je zastupljen njemački, engleski, francuski, talijanski, češki koji je govorio, slovenski, ruski, poljski, rumunjski i u konačnici latinski jezik jer je Mijo Mirković završio klasičnu gimnaziju u Pazinu.
„Pronašli smo i časopise na mađarskom, španjolskom, a on je jezike učio boraveći i radeći u zemlji u koju bi doputovao. Naime, gdje god je išao on je i radio kako bi mogao slati novac svojoj siromašnoj obitelji u Raklju. Također učio bi jezik sredine u kojoj je boravio, pojasnila nam je.
Zanimljivo je koliko je on napredovao iako je odrastao u jako lošim uvjetima. Od malih je nogu radio jer su živjeli u siromaštvu. Prvu je pjesmu napisao s devet godina, sročio ju je pjesmu u desetercu, opjevavši hrabrost očevu i drugih ribara na olujnom moru. Bio je to početak njegova stvaranja.
No njegovo polje interesa bilo je daleko veće od književnosti, knjižni fond Spomen- sobe tiče se i sporta, školstva, ekonomije, poljoprivrede, pa čak i željeznica. „Našli smo čak i pariški časopis koji je vjerojatno kupio boraveći u Parizu“, rekla nam je.
Omiljen među učenicima
Kažu kako je Mirković kao profesor bio totalno atipičan. Da je zapravo bio strog, ali da je isto tako bio vrlo blizak, da su ta njegova predavanja bila zanimljiva, da nisu bila suhoparna, da su ljudi voljeli dolaziti na njegova predavanja. I ta njegova jednostavnost fascinira – kad god bi došao u Rakalj obukao bi se kao običan seljak kako se ne bi isticao.
Zanimljiva je crtica iz njegovog života. Naime, dok je sa ženom i djecom živio u Beogradu, imali su čak i kućnu pomoćnicu. No da bi djecu naučio skromnosti u životu, poslao ih je da idu živjeti u Rakalj, gdje ničeg tada nije bilo i vladalo je siromaštvo, da vide što je pravi život. Izdržali su godinu dana dok se djeca nisu razboljela pa su se vratili gradskom životu u Beogradu.
Inače, Mirković je bio topao čovjek, volio je zakantat, popit i fumat. Vidi se to po pepeljarama i tabakerama u njegovoj spomen sobi. Svirao je mih.
„No on je postigao velike uspjehe u znanstvenom radu, pa čak i u političkom, s obzirom da je tako dobro poznao situaciju u Istri te i u Jugoslaviji, kad je na toj Pariškoj konferenciji, kada je Istra pripojena Matici zemlji. On je bio u toj političkoj delegaciji jer je dobro poznavao tadašnju situaciju. Tako da je i taj njegov politički angažman za njega vrlo značajan, a mi smo nekako skloni to zaboraviti jer ga percipiramo najviše kao ‘čovjeka iz naroda’“, kaže Pejović Petraček.
„Po meni bi se trebao istraživati njegov život, ne samo profesionalni, jer je bio jako zanimljiv. Romanizirana biografija bi vjerojatno bila jako zanimljiva“, mišljenja je. „Mirković što god je radio, on je radio vrhunski. Nije to bilo površno, nego se stvarno duboko zamišljao nad svakom od tih tema koje je obrađivao, a bio je to stvarno širok dijapazon tema. Primjerice, volio je ptice i u krletkama imao gardeline. On ih je križao s kanarincima kako bi dobio smeđeg gardelina u čemu je i uspio, što je doista fascinantno“, ispričala nam je. Naime, intenzivno se bavio pticama, a prema kazivanju njegovih sinova, imao je u jednom trenutku čak 147 gardelina i kanarinaca u njihovom zagrebačkom stanu.
Biografija velikana
Mijo Mirković studirao je filozofiju, ekonomiju i društvene znanosti u Berlinu i Frankfurtu na Majni gdje je doktorirao 1923. godine. Između dva rata biran je za docenta na Pravnom fakultetu u Subotici, bio je i profesor Visoke ekonomsko – komercijalne škole u Beogradu, a od 1945. godine do smrti bio je redovni profesor Visoke ekonomsko – komercijalne škole, poslije Ekonomskog fakulteta, u Zagrebu.
Bio je redovni član JAZU-a i njegov glavni tajnik, vodio je istraživanja i specijalizirao na području agrarnih pitanja u Francuskoj, Italiji i Velikoj Britaniji, boravio je na raznim sveučilištima u Njemačkoj, Irskoj, Belgiji, Švicarskoj, Poljskoj, Bugarskoj i SAD-u.
Sudjelovao je na mirovnim konferencijama u Parizu 1946. godine i bio delegat na zasjedanju Ekonomsko – socijalnog vijeća OUN u New Yorku 1946. godine.
Pod pseudonimom Mate Balota Mirković je objavio zbirku pjesama na čakavštini Dragi kamen, roman Tijesna zemlja, kronike Stara pazinska gimnazija, Puna je Pula te znanstvene monografije Flacijus i Matija Vlačić Ilirik.
Susreti na Dragom kamenu
Znanstveni skup „Susreti na dragom kamenu“ bio je prilika za obilazak spomen sobe, a tom je prilikom postavljena i prigodna izložba na kojoj se, između ostalog, moglo vidjeti dopisnice kojima se Balota dopisivao sa svojim ocem.
Mijo Mirković/Mate Balota umro je 1963. godine, a od njega se u Glasu Istre oprostio Tone Peruško: „Umro nam je Mate Balota. A Mate Balota – to je Istra, pa je njegova nenadana smrt izazvala tugu i u gradu i u selu, po cijeloj Istri“.
