Knjiga „Naš kanat (ni)je lip“ predstavljena je u završnici 31. Sa(n)jam knjige u Istri, u Histrokozmosovom programu Vita, a kantom i svirkom program su obogatili Noel Šuran, jedan on najautentičnijih i najvrjednijih istraživača i promicatelja tradicijske kulture Istre i njegovi učenici iz Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova u Puli, polaznici fakultativne nastave „Tradicijski napjevi“.
„Okrenimo pilu naopako. Kantajmo za se, ko je nama lipo će biti i drugima!“, rekao je to autor knjige, Noel Šuran, etnolog i tradicijski glazbenik, pred brojnom publikom prilikom promocije knjige izašle u izdanju Etnografskog muzeja Istre.
Cjeloživotno istraživanje
Knjiga je rezultat doktorskog istraživanja, ali i „insajderskog“ Šuranovog rada, koji kompleksnu temu tradicijskog glazbovanja u Istri donosi i kroz autobiografski pristup te svojoj cjeloživotnoj temi pristupa i kroz glasove ljudi koji tu glazbu izvode, a ustrajno bilježeći i promišljajući sve njene mijene, odnosno dokaz živosti.
Kulturolog Eric Ušić koji je moderirao promociju istaknuo je da kroz ovo djelo Noel Šuran, između ostalog, donosi dijagnozu stanja glazbenih tradicija u Istri te je smješta u širi društveni i povijesni kontekst. O važnosti ovog djela, a koje je rezultiralo i filmom, govorila je i urednica knjige Ivona Orlić, ravnateljica Etnografskog muzeja Istre te ukazala na doprinos svih suradnika na projektu: dizajn knjige potpisuje Rajko Ban, lektorica je u Mirjana Doblanović Pekica, a predgovor i prijevod na talijanski jezik djelo su Darija Marušića koji je bio i suradnik na knjizi.
Marušić u predgovoru piše kako istarska glazba do sad nije bila sustavno istraživana iako se time puno ljudi bavilo. Ono što u kontekstu nematerijalne kulturne baštine novoga donosi Šuranova knjiga je sustavno i kronološki obrađena i prikazana tradicijska glazba od njenih početaka sve do danas te kako se ona granala.
Šuran je pročitao posljednju rečenicu iz obrazloženja Rajka Bana o svom dijelu posla: „Ova je knjiga oblikovana kao vizualna partitura jedne tradicije u kojoj se dizajn, tekst, boja i struktura ponašaju kao glasovi u kantu.“
Kantadurski počeci
U knjizi pratimo i Šuranovu autobiografiju, njegove kantadurske početke, a to je ujedno novina u njegovom doktoratu koji je rezultirao i knjigom. „Taj je etno autobiografski ulazak u kompleksnu priču prezentiran kroz mene kao izvođača, kantadura i sopca do istraživača. Ja sam zapravo obrnutim putem prikazao našu glazbu. Ispričao sam to kroz svoju prizmu i glasove ljudi kojima sam bio okružen, tu je puno kazivača iz svih krajeva Istre. Ideja je bila da pustimo taj istarski dijalekt što daje draž knjizi. Taj autobiografski moment je dosta bitan“, rekao je Šuran.
Ispričao je dio iz knjige u kojem opisuje kako je počeo pjevati. Kako je rekao, nekad nisi mogao tek tako početi pjevati, bez da si bio „provjeren“. Prvo bi te iskusniji čuli i ako si bio dobar polako bi napredovao: „Nitko te nije učio nego si to radio gledajući i jako bitno, slušajući. Prva faza je imitacija i onda polako napreduješ te stvaraš neki svoj stil. Ali prvo te zajednica, ti tradicijski pjevači, moraju prihvatiti i dati zeleno svjetlo“.
Ušić je primijetio da naslov pomalo zbunjuje svojom dvoznačnošću, te upitao Šurana ča bi on reka: je naš kanat lip ili ni?
Odgovorio mu je da je taj naslov pun pogodak, jer odražava ambivalentnost prema tradicijskoj glazbi: „Kroz svoje dugogodišnje sudjelovanje u folklornom miljeu došao sam do zaključka da sudionici folklor vole dok nastupaju, ali tu ‘prvu tradiciju’ baš i ne obožavaju. Baš učera naša spremačica, kad san joj reka: pogledajte ovaj libar, ča van se para?, mi je rekla: „Da, jako dobar naslov, mene stvarno taj kanat iritira kad ga čujen i stvara mi neki nemir unutra.“
„Ma meni je lip, a kemu ni, neka si najde onaj koji mu je lipči!“, naglasio je Šuran. Pojasnio je kako ne postoji jedna tradicijska glazba Istre, već ima puno prežitaka iz različitih povijesnih epoha, a dugi niz godina bili su podijeljeni na talijansku i hrvatsku, pa noviju i stariju tradicijsku glazbu.
Zato je on odlučio sve ih objediniti u jednoj knjizi, ali problem su mu predstavljali mnogi hibridni primjeri koji se ne mogu nigdje svrstati. Proučavajući, shvatio je da istarska glazba nije nepromjenjiva, već se fluidno preobražava kroz vrijeme i brojne utjecaje koji su se, kroz našu burnu povijest, u Istri uvijek miješali.
Kao jedan od primjera naveo je makedonsku pjesmu koju su Istrijani služeći vojsku u Makedoniji, upamtili i vrativši se preradili. „Ni živo ko vajka isto kantaš!“, naglasio je iako ne negira i vrijednost standardiziranih sažetih formi koje izvode folkloraši.
„Međutim, nekad kad se kantalo po cile dane, dok se delalo i dok se žalovalo, tekstovi su bili znatno dulji. Mnogo ih je izgubljeno i zaboravljeno upravo u pokušaju prenošenja tradicije kroz razne smotre, kad se traže kraće forme“, napomenuo je.
Šuran je objasnio i brojne promjene u glazbi kao oblik bunta svake nove generacije i truda da se uvijek izmisli neki novi način izvođenja, uz ostalo i kako bi se svojom originalnošću impresioniralo suprotni spol. Kao primjer odsvirao je jedan kratak fragment na mihu, tako da dok svira istovremeno i pjeva, što nije uobičajeno, a što je sam izmislio.
Publiku je posebno nasmijao prepričavajući kako je izumio „vegetarijanski mih“, izrađen od šlaufa za plivanje.
Vrijedna knjiga
Posebna vrijednost knjige su autobiografski dijelovi, te brojne anegdote i priče ljudi koji tu glazbu izvode ostavljene u izvornoj, dijalektalnoj formi.
Prema riječima Ušića, vrijednost su i dijalektalni izrazi koji su istaknuti i nisu prevedeni. Uz to, knjiga je glazbene tradicije Istre smješta u širi društveni i povijesni kontekst stoga je vrlo edukativna.
Danas folklorni nastupi gotovo isključivo služe svrsi turističke promidžbe autentične istarske kulture, a istovremeno se običaji spontanog neformalnog zajedničkog muziciranja sve više gube. Primjer tome su i roženice, koje su se nekad svirale mahom na svadbama, dok se danas najčešće čuju tek na pogrebima ljudi koji svojim ispraćajem žele potvrditi identitetsku pripadnost Istri.
Brojne anegdote Šuran je zapisivao „jer forši če rabit i eko, je rabilo“, konstatirao je jer, u konačnici, većina ih je završila u knjizi.
