Manifestacija Zeleni vikendi Istre donijela je pregršt događanja među kojima i vođeni obilazak povijesnim parkovima Pule. Uz stručno vodstvo Tatjane Mandić Bulić iz Herculanee, okupljeni su mogli doznati više o tim zelenim biserima koji obogaćuju grad.
Pulski parkovi kroz stoljeće postojanja
Tatjana Mandić Bulić osim što je rukovoditeljica hortikulture u Herculanei, autorica je knjige o pulskim parkovima.
Prema njenim riječima, Pula je oduvijek bila zanimljiv grad za istraživanja zato što su se na njenom području stoljećima izmjenjivale vlasti, a time i kulture. One su ostavile velike posljedice na arhitekturu i koncepciju grada općenito, pa tako i na parkove, drvorede i ostale zelene dijelove grada.
„Nekakva izričita vizija ili određen nit vodilja u izgledu tih perivoja ne može se istaknuti pa danas u povijesnim pulskim perivojima nalazimo pravu zbirku biljnih vrsta, stilova i ideja“, rekla je.
Povijesni perivoji su u trenutku nastanka bili smješteni na periferiji grada i imali su drugačiju namjenu od današnje. Razvoj grada tijekom 20. stoljeća uvjetovao je njegovo koncentrično širenje pa su se ti perivoji s vremenom upleli u gradsku mrežu te se danas nalaze gotovo u samom centru.
Danas im se posvećuje sve veća pažnja jer su smješteni na izrazito zanimljivim turističkim lokacijama, ali je i povećana ekološka svijest pojedinca i društva općenito razlog za sve veću aktivnost na podizanju njihove kvalitete.
Iako ovoga puta nisu bili uključeni u obilazak, Mandić Bulić na početku je spomenula i dva vrlo važna parka za Puli, pa i Istru – Mornarički park i park Monte Zaro.
Mornarički park
Podignut je 1863. godine i time zaslužuje epitet najstarijeg javnog parka na području Istre. Nastao je zahvaljujući putovanjima austrougarskih visokih dužnosnika koji su u taj park donosili sadnice bilja te ih sadili kako bi ih podsjećale na sva ta silna putovanja.
„U to doba ovaj je park imao stotinjak biljnih vrsta, što trajnica, grmova, ljetnica, drvenastog grmlja i drveća, što sezonskog cvijeća. Bilo je tu puno egzota, vrsta koje su i dan danas očuvane. U svakom slučaju, ovaj park predstavlja lijep vremeplov kroz povijest pulskih parkova“, riječi su kojima ga Mandić Bulić opisuje.
Kako je ispričala, parkovne površine nekad su bile ograđene niskom ogradom kako bi se spriječila devastacija, tu je prevladavala vitka žumara, magnolia gran di flora, to su bile vrlo popularne i moderne vrste u ono doba tako da ih i danas možemo naći u okućnicama austrougarskih vila na Vidikovcu i Verudi.
Iz doba Austrougarske su i libanonski cedar, tise, pinee – prepoznatljive po kišobranastoj kuglastoj krošnji i prekrasnoj pločastoj kori koja daje rustikalni izgled toj vrsti bora.
Imamo ondje i sekvoja gigantea koji je zaista skupina vrlo vrijednih biljaka u južno zapadnom dijelu parka, magnoliju koja je tada tamo već posađena, arizonski čempres, libanonske cedrove te egzote – biljke koje potječu s drugih kontinenata ali su se uspjele ovdje jako dobro prilagoditi i već preko 100 godina ukrašavati ovaj prostor.
Kvart u kojem se nalazi Mornarički park nekad je bio elitni i okolnim su zgradama živjeli uvaženi austrougarski časnici i oficiri te dame. U Mornaričkom su parku u jutarnjim satima slušali glazbu jer su se ondje redovito održavali koncerti te šetali njegovim stazama.
Park se nekad zvao San policarpo, nakon toga Virgina Marina te Mornarički park, jedno vrijeme do 1963. godine zvao se čak i botanički park i tada su sve biljke imale pločice s hrvatskim i latinskim natpisima. Bio je ondje i čuvar, ujedno i vodič koji je upozoravao ako bi se netko neprikladno ponašao. Kasnije su u park stavili žičanu ogradu u dva reda i stupiće.
„Mornarički park nekad je više izgledao kao nekakav šumarak nego kao park, bio je okružen raslinjem i odavao dojam intime, pružao je ugodu i mir“, kaže Mandić Bulić.
Monte Zaro
Park Monte Zaro bio je izgrađen nakon Mornaričkog parka koji je i dan – danas najveći gradski park, površinski ali i primjercima koje možemo tamo naći, a vrlo su stari i vrijedni. Ne možemo ih naći nigdje u gradu. Zastupljene posađene vrste uglavnom su mediteranske: čempresi, borovi, cedrovi, kalina, lovor, oleandar, glog…
Park je sistematski i brižljivo sađen deset godina na površini od oko 29.000 četvornih metara, a svega desetinu pokrivaju staze. Kompozicija parka je osno-simetrijska, a glavnu os i danas čini potez Zvjezdarnica — stubište — vodoskok — stubište — vodoskok.
Za vladavine Italije Monte Zaro je bio izuzetno čuvan i njegovan park, a šišani topijarni oblici našli su svoje mjesto kao elementi ‘romaničkog vrta’. Danas u ovom parku raste 20-ak biljnih vrsta, a najbrojniji su lovor, bekovina, alepski bor i cedrovi.
Park Franje Josipa I. i Park kralja Zvonimira (1890. – 1900.)
Nakon nasipavanja „mandrača“ najpogodnije je taj teren bilo staviti u funkciju zelenih površina, odnosno, javnog parka koji bi podmirivao potrebe budućih žitelja tog djela grada.
Bio je sastavljen od 23 male, rascjepkane parcele, a centralni plato imao je površinu, zajedno s ostalim stazama, gotovo kao polovicu ukupne parkovne površine.
Raspored travnatih površina i staza bio je sličan kao u Mornaričkom parku. Cijeli je perivoj bio odijeljen od prometnice i danas živim drvoredom običnog koprivića (Celtis australis) i živicom.
Park Valerija (1893. godine)
Park Valerija nastao je kao posljedica širenja parkovnog zelenila prema Amfiteatru u vremenu od 1890. do 1893. godine. Sredstva za podizanje parka osigurana su putem Općinske odluke 1890. godine o izdvajanju po 2000 forinti tijekom tri godine, a u spomen na kraljicu Valeriju dobio je njeno ime.
Park je trokutastog oblika i smješten je ispod same Arene između glavnih komunikacijskih pravaca na ulasku u grad. Kad je nastao, park se sastojao od pet površina četverokutnih i trokutastih oblika te četiri izdužene trakaste površine uz prometnice.
Staze su u tom parku, za razliku od prethodno spomenutih, bile pravilne i sjekle su se pod pravim kutom što je sa šišanim oblicima parku davalo strogi karakter.
„Taj je park bio vrhunac pejzažne umjetnosti toga doba u Puli. Cijeli je perivoj bio zbirka topijarno šišanih geometrijskih oblika; kugle, kocke, kvadrati, stošci, polukugle, za što su korištene vrste koje su se dalo lijepo topijarno oblikovati kao npr. lovor, viburnum, šimšir, ligustrum…“, navela je Mandić Bulić.
Park cara Augusta (1935. godine)
Park cara Augusta nastao je 30 – tih godina 20. stoljeća. Do tada je na njegovom mjestu bilo vojno skladište, prvo za potrebe Austro – ugarske, a zatim i talijanske vojske koje je zauzimalo gotovo čitav prostor današnjeg parka, osim malog trokutastog dijela ispod same Arene.
Godine 1935. talijanske vlasti postavile su u sredinu uz donji rub parka impozantan spomenik caru Augustu koji, kao i prethodni spomenici u Valerijinom parku, biva odnesen 1947. godine s odlaskom talijanske vlasti. „Na upražnjenom mjestu podzidava se novi zid, navozi se zemlja i uređuje nova parcela u sklopu parka“, priča Mandić Bulić.
Taj je park bio sađen i održavan u topijarnom stilu gotovo cijelo prošlo stoljeće. Vrste poput tise, ligustruma i šimšira kao i mnoštvo ljetnica davale su mu posebnu draž.
Park se prostire između dvije ulice, Istarske i Flavijevske, na ukupnoj površini od 3328 četvornih metara. Na staze otpada 570 četvornih metara, a preostalih 2758 četvornih metara je pod biljnim pokrovom (travnjak, grmlje, drveće) posađenih na šest površina.
„Tlorisno gledano park ima simetričan raspored travnatih površina i staza što mu je uz šišane oblike trebalo davati određenu ozbiljnosti i strogosti“, ističe Mandić Bulić.
Ovi su parkovi velika vrijednost Pule i treba ih čuvati i štititi.
Mornarički park nekad je bio poznat i kao botanički mada to nikad službeno nije bio, stoga nikad službeno nije bio ni zaštićen. „Ranije je bilo moguće zaštititi ga kroz neku kategoriju zaštite, no to nije učinjeno, a sada ga nije ni moguće zaštititi kao primjerak nasljeđa parkovne arhitekture zbog nekakvih zakonskih odredbi“, rekla je Mandić Bulić.
Herculanea ih redovito održava i oni su svakako ponos Pule i njenih žitelja.
