U poljoprivredi, pogotovo krajem zime i u rano proljeće jedan posao sustiže drugi. Vinogradari su već krajem prošle godine počeli s rezidbom, a maslinari orezuju masline u ožujku pa – dok rivaju. Grane i loze neki će pretvoriti u gnojivo, odložiti ili što je jako rizično, spaliti.
Vinogradi na Poreštini povezani su još u veljači, a ne zaostaju niti drugi istarski krajevi. Tradicija koje se malo tko danas drži nalaže da se do Velikog petka vinograd ima povezati. Tog se dana pobralo oštricke i povezalo u snopove. Trebat će za potpalu. Danas isti posao samo na malo drugačiji način.
Zdrav vinograd – preduvjet za malčiranje
Kako objašnjava vinar i vinogradar Olivar Arman, sve počinje već u fazi planiranja vinograda, od izbora sorte i položaja do uzgojnog oblika i načina obrade tla.
Naglašava kako u njihovom slučaju prakticiraju izmjenično zatravljivanje redova, čime se tlo obogaćuje mikroelementima.
„Zdravlje vinograda je jako bitno. Položaj je često važniji od same zaštite, koja je danas ograničena europskim regulativama. Ako je vinograd zdrav, rozgva se može malčirati i vratiti u tlo kao humus“, pojašnjava Arman.
Dodaje kako je spaljivanje opravdano jedino u slučaju bolesti, poput peronospore ili oidija.
Barem dio onoga što nam loza daje treba joj vratiti. Nikako spaliti i zagaditi zrak, naravno kad su u vegetaciji vinogradi bili zdravi.
„Najlošija varijanta je spaljivanje. Time zagađujemo okoliš, a istovremeno gubimo vrijednu organsku tvar. Rozgva se može malčirati, kompostirati ili čak balirati i koristiti za grijanje jer ima visoku kalorijsku vrijednost“, ističe Arman.
Maslinari imaju još veći izazov
Za razliku od vinogradara, maslinari nakon rezidbe imaju još veće količine drvne mase.
Maslinari imaju jače rezove, više grana i više problema sa zbrinjavanjem. I oni svaki drugi red zatravljuju, a na svakom drugom se malča granje. Mogla bi to biti ozbiljna proizvodnja ogrijeva, ali nije.
Maslinar Dario Paulišić objašnjava kako i oni primjenjuju sustav izmjenične obrade redova. Jedan se obrađuje radi zadržavanja vlage, dok se drugi zatravljuje.
Ključ svega je, kaže, zdrav maslinik.
„Ako imamo bolest u granama, ona je već prisutna u nasadu i to je problem koji treba rješavati. Zdrave grane se mogu bez problema samljeti i vratiti u tlo“, ističe Paulišić.
Naglašava i važnost pravilne rezidbe.
„Maslina treba svake godine ujednačenu rezidbu. Otprilike polovicu zelene mase treba ukloniti kako bi krošnja bila prozračna, dobila dovoljno svjetla i kako bi se spriječilo zadržavanje vlage koje pogoduje razvoju bolesti.“
Uvjet malčiranja maslinovih oštricki, kao i kod vinogradara, su zdrave grane, na što utječe i rezidba.
Energija koja ostaje neiskorištena
Goleme količine drvne mase se orežu, zamalčiraju u zemlju, što je pomalo i grijeh. Moglo bi se to iskoristiti?!
„Grane se mogu sakupljati, dodatno sušiti i pretvarati u brikete za ogrjev. Maslina ima visoku kalorijsku vrijednost i kvalitetan je energent. Problem je što pojedinci to ne mogu sami realizirati, za to treba organizirani sustav na razini regije“, kaže Paulišić.
Biomasa nije otpad
Na potrebu drugačijeg pristupa upozoravaju i stručnjaci.
Ipak se kreće. Porečki Institut za poljoprivredu i turizam radi na nekoliko vrijednih projekata za zbrinjavanje.
Kako pojašnjava Igor Palčić, rezidbeni ostaci ne bi se smjeli smatrati otpadom.
„To je vrijedan resurs. Govorimo o tri do pet tona biomase po hektaru svake godine. Šteta je to ne iskoristiti“, naglašava.
Najčešća praksa je malčiranje, no ono može zadržati patogene u tlu. Zato se sve više istražuju druge metode.
„Kompostiranje omogućuje razvoj visokih temperatura koje neutraliziraju patogene. S druge strane, tu je i proizvodnja bio ugljena, materijala bogatog ugljikom koji poboljšava strukturu tla, povećava kapacitet za vodu i djeluje kao rezervoar ugljika“, pojašnjava Palčić.
Ako su rezidbeni ostaci samo nusproizvod, onda je za očekivati da će ova vrijedna biomasa kad tad biti pretvorena u kvalitetno organsko gnojivo.
