Medvjed, ris i vuk tri su velike zvjeri koje obitavaju na području Hrvatske, posebice Gorskog kotara. Želite li doznati više o njima svakako posjetite Centar za posjetitelje Velike zvjeri u kojem smo i mi doznali više o ovim zanimljivim šumskim stanovnicima. Sve su ove tri životinje danas u Hrvatskoj strogo zaštićene vrste.
Samotni medvjedi
Na dinarskom području medvjed obitava još od prapovijesti. Nalazišta fosilnih ostataka po cijeloj Hrvatskoj, poput onog u Medvjeđoj špilji na otoku Lošinju, govore nam da je medvjed tu bio prisutan još prije 10.000 godina. Tada je svoj životni prostor dijelio s još jednom vrstom medvjeda koja je danas izumrla, špiljskim medvjedom (Ursus spelaeus).
Od 2005. godine smeđim medvjedom se u Republici Hrvatskoj gospodari temeljem Plana gospodarenja i dopuštene su godišnje odstrijelne kvote kojima se iz populacije može izlučiti određen broj jedinki za potrebe lova, bez straha za stabilnost ili opstojnost medvjeđe populacije u budućnosti. On je danas u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta i možemo reći da je njegova populacija stabilna.
Rasprostranjenost medvjeda u Hrvatskoj
Smeđi medvjed (lat. Ursus arctos) najveća je europska zvijer. U Hrvatskoj trenutno obitava oko 900 medvjeda. Nalazimo ga na području cijelog Gorskog kotara i Like, u zapadnom i južnom dijelu Karlovačke županije, na Učki i Ćićariji u Istri, a povremeno na Žumberačkom gorju, na otoku Krku te u obalnom pojasu od Bakra do Maslenice i na međuprostoru masiva Kamešnice, Mosora i Biokova.
Izrazito dobra medvjeđa staništa, koja podržavaju stabilnu brojnost medvjeda, nalaze se u Gorskom kotaru. Krški teren Gorskog kotara obiluje špiljama i pukotinama pa medvjedima pruža idealna mjesta za brloženje, a šume dovoljno prirodne hrane, kao što je bukvica – kaloričan plod bukve koji je omiljena hrana medvjedima u jesen kada nakupljaju zalihe sala za mirovanje u „zimskom snu“.
Način života smeđeg medvjeda
Odrasli smeđi medvjed u Gorskom kotaru može dosegnuti masu i od 350 kg, a u medvjeđoj prehrani s velikim postotkom zastupljeno je zeljasto bilje, šumski plodovi, posebno energetski bogata bukvica, različite ličinke, puževi i kukci, a počastiti će se i strvinama odnosno ostatcima vučjeg ili risjeg plijena. Njegov iznimno dobar njuh pomaže mu pronaći ostatke tuđeg plijena, ali ga nerijetko dovede i u nevolju. Naime, dolazi u blizinu naselja gdje se onda rado i zadržava zbog lako dostupne hrane – dozrelo voće iz voćnjaka, med iz košnica ili pak ostatci hrane i ostalog otpada u kantama na rubu naselja. Zadržavanje medvjeda u naseljima predstavlja potencijalnu opasnost i posljedično problem kako za medvjede tako i za ljude.
Medvjedi žive samotno, načelno nisu teritorijalni i trpe međusobnu prisutnost na istom području. Iako, većinom u kretanju djeluju tromo, medvjedi su vrsni penjači, posebno mladunci, brzi trkači i odlični plivači. U Hrvatskoj, jedini otok na kojem medvjedi povremeno bivaju viđani, jest otok Krk, na koji dolaze plivajući uskim morskim tjesnacem, koji ga odvaja od obližnjeg kopna.
Boravak u medvjeđem staništu iziskuje dozu objektivnog opreza pa se zato šumom ne treba kretati pretiho, kako bi nas životinje čule, posebno medvjedica s mladima, i na vrijeme se udaljile od ljudi. Glasan razgovor, pjesma ili zvonca na ruksaku dovoljan je signal životinjama da je čovjek u blizini. No ponekad blizina šumskog potoka ili rijeke može prikriti zvukove pa je na takvim mjestima potreban i dodatan oprez.
Teritorijalan ris
Risa je, kao najskrovitijeg od svih zvijeri oduvijek je bilo teško susresti u šumi, pa je sama njegova pojava izazivala strah kod ljudi. Nazivali su ga „strašnom zvijeri svjetlećih očiju“ i u Hrvatskoj je, on jedini od svih velikih zvijeri, doživio potpuno istrjebljenje. Prema dostupnim podatcima posljednji primjerak risa u Gorskom kotaru ubijen je 1903. godine.
No ipak, danas je ris stalni „stanovnik“ goranskih šuma i to zahvaljujući lovcima, koji su 1973. godine uspješno reintroducirali tri para risova iz slovačkih Karpata u kočevske šume na području Slovenije. Nakon reintrodukcije u slovenske šume, ris se ubrzo proširio ponovno i u Gorski kotar i južnije prema Lici i Velebitu. Smatra se da je današnja populacija risa u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nastala upravo od tih šest uvezenih jedinki.
Procjenjuje se da u Hrvatskoj obitava 100 jedinki. U Hrvatskoj ris ima status strogo zaštićene vrste, zabranjeno ga je loviti, a Plan upravljanja risom, nacionalni je dokument koji propisuje aktivne mjere zaštite i smjernice za očuvanje i upravljanje ovom rijetkom vrstom u našoj zemlji.
Odlike risa
Euroazijski ris (lat. Lynx lynx) je zvijer iz porodice mačaka. Osebujnog je izgleda, s točkastim krznom, kratkim repom i prepoznatljivim čupercima na ušima. Upravo uzorak krzna, odnosno raspored crnih točkica predstavlja „osobnu iskaznicu“ svakog risa, jedinstvenu za svaku jedinku. Ta činjenica omogućava istraživačima, razlikovati pojedine jedinke snimljene putem fotozamki, kao metode koja se uspješno koristi u praćenju risje populacije.
Još jedna važna prilagodba odlikuje risa, a to su velike šape, u odnosu na njegovo tijelo, razmjerno veće nego kod ostalih zvijeri. One mu služe za olakšano kretanje u duboku snijegu, kao krplje, pa je i zimi ova snalažljiva mačka u „svom elementu“. Ris živi samotno i skrovito i izbjegava čak i pripadnike vlastite vrste, osim za vrijeme parenja. Kao prava mačka, šumom se kreće gotovo nečujno i lovi pretežito iz zasjede. Danju se odmara skriven od pogleda, a u lov kreće u sumrak.
Risji plijen u Gorskom kotaru su uglavnom manji sisavci i srneća divljač. Ris je vrlo teritorijalan i svoj teritorij pažljivo obilazi i „ljubomorno“ čuva od ostalih risova, obilježavajući ga urinom i izmetom, a teritorijalni mužjak može se kretati područjem površine i do 400 km2 Obzirom da često ne može odjednom pojesti cijeli svoj ulov, ris ostatke plijena skriva, zatrpavajući ga listincem ili zimi snijegom, kako bi bio teže uočljiv oportunistima poput medvjeda koji neće propustiti priliku pogostit se risjom lovinom.
Društveni vuk
Vuk je, zbog kompeticije za hranu i prostor, od pamtivijeka bio „neprijatelj čovjeka“. O tome svjedoče i brojne klasične priče, poput Crvenkapice ili Tri praščića, u kojima upravo vuk uvijek negativac. Lovna statistika pokazuje da je još prije stotinjak godina vuk naseljavao površinu cijele Republike Hrvatske.
Od 1995. godine vuk je u Republici Hrvatskoj zaštićena vrsta i njegov lov je zabranjen, osim u iznimnim slučajevima uz dozvolu nadležnog Ministarstva. Od tada se broj vukova u Hrvatskoj polagano povećava te ponovno naseljavaju područja u kojima ih proteklih nekoliko desetaka godina nije bilo, poput Dalmacije i Banije.
Način života sivog vuka
Sivi vuk (Canis lupus) Sivi vuk (lat Canis lupus) izrazito je društvena životinjska vrsta koja živi u čoporu, a čopor je obiteljska zajednica i čine ga monogamni reproduktivni roditeljski para i njihovi potomci. Čopor se kreće na određenom teritoriju, koji u Gorskom kotaru u prosjeku zauzima oko 350 km2.Vukovi svoj teritorij obilježavaju urinom, grebanjem po tlu, izmetom i zavijanjem, te ga aktivno brane od drugih susjednih čopora.
Na području Gorskog kotara formirano je najmanje 6 čopora od kojih neke dijelimo i sa susjednom Slovenijom. U čoporu se razmnožava samo roditeljski par vukova pa je to jedan od načina kontrole njihove brojnosti. Radi nemogućnosti parenja, podređeni vukovi će početi napuštati čopor (disperzija), što je i jedan od unutrašnjih mehanizama regulacije veličine čopora. Vukovi žive u čoporu tokom cijele godine – udruženo love, podižu štence ,a veličina čopora zavisi i od količine i veličine dostupnog plijena. Veličina prosječnog čopora u Hrvatskoj je između dvije i šest jedinki.
Mladi vukovi koji napuštaju roditeljski čopor u potrazi za partnerom i vlastitim teritorijem, na tom putu često i stradaju ili od drugih vukova, prometa, krivolova…
Unatoč uvriježenom vjerovanju, vukovi ne zavijaju na mjesec. Zavijanje je poseban vid komunikacije između jedinki čopora i između susjednih čopora, a najlakše ga je čuti u ljetnim mjesecima kada mladi vukovi uče zavijati.
Vukovi žive na najrazličitijim tipovima staništa, jer ono prije svega zavisi od dostupnosti plijena i toleriranja vučje prisutnosti od strane ljudi. Vuk ima ulogu vršnog predator u ekosustavu, loveći u Gorskom kotaru najčešće jelensku divljač i to upravo jedinke koje su najslabije, bolesne ili na neki način najlakše dostupne, omogućavaju time opstanak najjačih jedinki za daljnju reprodukciju. Od „vučje gozbe“ često korist imaju niz drugih životinjskih vrsta, koje se hrane na ostatcima plijena: medvjedi, lisice, kune, gavrani…
