- Teško da itko od žitelja Pule može zamisliti život u gradu bez njegovih prepoznatljivih dizalica koje vire iz brojnih kutova, uzdižu se iznad krovova, stabala, zidova, noću svijetle… Doista su, kao i sam Uljanik, simbol grada. Brodogradilište je, na žalost, neslavno propalo, a njim se urušio i identitet grada u kojem su se mnoge stvari promijenile.
„S tugom primjećujem da u ovih zadnjih godina otkad se zbiva ta tragedija s Uljanikom, i grad Pula odumire. Kad horde turista prestanu ići centrom grada, Pula izgleda kao da ga je kuga pokosila. I upravo iz te tuge, kao otpor zaboravu, mi smo pokrenuli istraživanje, odnosno naš memorijski projekt. Nazivamo ga memorijskim, zato što je sjećanje nešto najdragocjenije što nama kao ljudskim bićima preostaje, a brisanje sjećanja je nešto najstrašnije. Prema tome, intencija ovog projekta je da se vaši i naši životi ne zaborave“, istaknula je Leonida Kovač prilikom predstavljanja online arhiva Brodograditeljice.
Riječ je o svojevrsnom spomenaru, arhivu u nastajanju koji sadrži priče nekadašnjih i sadašnjih radnica Uljanika, a autorice su Leonida Kovač i Amra Pende. Razgovore se može preslušati na web stranici brodograditeljice.hr
Kovač je dodala da je svima poznato što je sve bilo posljedica rada Uljanika. Osim tih brodova koji su bili monumentalni i koji su bili prototipovi, gradili su se grad, stadion i kuće, a najvažnije od svega – gradili su se ljudi, gradile su se obitelji.
Projekt nastao u suradnji s radnicama
„Ovog projekta bez svih žena koje su sudjelovale ne bi bilo i to nam je iznimno važno jer ovakvi projekti mogu funkcionirati jedino u suradnji“, napomenula je Kovač.
Pende, koja je i sama bila zaposlenica Uljanika, istaknula je da već dvije godine rade na tom projektu te da je ovo tek prva faza projekta stoga se on zove „online arhiv u nastajanju“ te da kroz priču o Uljaniku žele pratiti i priču o gradu Puli.
„Žene koje su gradile brodove“ interdisciplinarni je projekt koji spaja kulturu, antropologiju i povijest, s ciljem da otkrije i zabilježi ulogu žena u Uljaniku – tvornici koja je obilježila identitet Pule. Dok su industrijalizacija i kasnija deindustrijalizacija oblikovale lice grada, doprinos radnica često je ostajao nevidljiv.
Pula je svoj urbani i društveni razvoj započela još 1856. osnutkom Pomorskog arsenala austro-ugarske mornarice, a tijekom druge polovice 20. stoljeća Uljanik je zapošljavao između 10.000 i 12.000 ljudi iz cijele regije i Europe te oblikovao multikulturalni identitet grada. Ipak, povijest brodogradilišta rijetko je govorila o ženama koje su u njemu radile.
Prema istraženim podacima, od 1954. do danas u Uljaniku je bilo zaposleno 1.667 žena u čak 397 različitih zanimanja – od fizički zahtjevnih poslova do visokokvalificiranih stručnih pozicija. Time projekt razbija uvriježene stereotipe o „muškim“ i „ženskim“ profesijama te osvjetljava osobne povijesti koje svjedoče o nastanku modernog europskog grada.
Audio snimke
Pende se zahvalila radnicama na otvorenosti i povjerenju: „Mislim da su rad i karijera vrlo intimne stvari koje stvaraju čovjeka. One su nam vrlo nesebično dale svoje priče kao što su to dale i Uljaniku i svojem radu. Svaka ta priča satkana je od poslova koje su te žene radile. Moram reći da su bile posvećene, da su bile pametne, da su bile vješte, da nije bilo situacije koju nisu mogle riješiti. Bilo je tu puno neprospavanih noći i puno težine, ali sve se na kraju napravilo i mislim da je važno da i te žene, kao i ja osvijestimo što smo sve napravile“.
Kovač je pojasnila da su se odlučile za audio snimke radnica zato što ljudski glas može ono što ne može ni jedan tekst, ni jedna knjiga, ni jedan zapis prenijeti: „U tom glasu je sadržano puno toga više nego što je izgovoreno. Glas je nešto što isključivo pripada živom ljudskom biću, a nas ovdje zanimaju ljudski životi koji su gradili povijest Uljanika i grada Pule“, objasnila je Kovač.
Glas radnica
Čuti glasove radnica dirljivo je, zanimljivo, intimno, dočarava nam način rada ali i života nekad, u slavno Uljankovo doba ali i odnos prema ženama.
Zanimljivo je istaknuti Slavicu Pjevaljčić koja je 28 godina radila kao varioc – od svoje 17. godine do mirovine.
Tamara Nazor Kunjašić je o svom radu u Uljanku između ostalog ispričala: „Sve mi je izazov bio – raditi nacrte trupa, to planirati i pratiti ostvarenje projekta. Poslije mi je bilo zanimljivo planiranje montaže trupa, gdje si zapravo konkretno vidio kako od onoga što ti isplaniraš nastaje brod“.
Tamara Privrat Lyons prisjetila se prvog porinuća kojem je prisustvovala: „Za vrijeme porinuća zvali bi me na navoz da prevodim simultano ugovore, kumu, brodovlasnika. Prvo porinuće na kojem nisam prisustvovala mi je bilo ono… Mislim da sam plakala, to mi je bilo stvarno dirljivo“.
Tesi Bošković Cvek govori kako je u Uljaniku bio dogovorni sistem, ali sindikati su imali ozbiljne programe. Na njima je bilo organiziranje rekreacije, prehrana je bila pod nadzorom sindikata, zaštita na radu…
Biserka Lukšić kaže: „Bila sam tip od kojeg bi mogli saznati nešto, kako ćete upotrebljavati novi alat. Onda bi ljudi rekli: ‘Ona će to bolje znati nego muškarci.’ Voljela sam svoj posao, bez obzira na to što nije bio lak, nije bio ženski, bio je to prljav posao“.
Sve su to sjećanja radnica koja se mogu poslušati na web stranici projekta i dobiti uvid u način rada ali i života hrabrih, odvažnih i divljenja vrijednih nekadašnjih radnica Uljanika.
Brojne Uljanikovke
Prva žena koja se zaposlila u Uljaniku bila je Ana Mazin i bilo je to za vrijeme Italije, 1921. godine. Rođena je 15. prosinca 1904., a radila je kao čistačica. Svi su ti podaci koji su im poticaj za daljnje istraživanje.
„Mi ne znamo kamo će nas ovo istraživanje dovesti, što ćemo sve naći i na koji način će nam to promijeniti spoznaju. Usredotočile smo se na rad i osobne povijesti žena zaposlenica Uljanika primjenjujući nešto što se u feminističkoj istraživačkoj metodologiji naziva davanje glasa. Dakle, inzistira se na tome da osoba o kojoj je riječ govori sama o sebi, a ne da netko govori o njoj. Čuti glasove, one glasove koji se utišavaju. Za razliku od velike naracije tradicionalne historiografije koja spominje povijesne događaje, velikane, ratove, pobjede i tako dalje, ovdje se radi o jednom posve drugačijem pristupu koji primjenjuje tzv. nova historiografija utemeljena u francuskoj školi Annala. I iz života običnih ljudi može se zaključiti nešto o pojedinim razdobljima i događajima“, rekla je Kovač.
Na web stranici www.brodograditeljice.hr bit će dostupne i fotografije iz privatnih zbirki, kao i faksimili dokumenata iz brojnih arhiva – od Uljanika i Povijesnog i pomorskog muzeja Istre do državnih i međunarodnih institucija. U završnoj fazi predviđena je i objava knjige „Žene koje su gradile brodove“, koja će objediniti Kroz priče žena koje su stvarale brodove i gradile zajednicu, projekt „Žene koje su gradile brodove“ ne govori samo o prošlosti, nego i o budućnosti – o važnosti pamćenja, solidarnosti i vidljivosti rada žena u industriji. istraživanja, svjedočanstva i vizualnu građu projekta.
Kovač i Pende mole sve Puležane da svoje poznanice, prijateljice, rodbinu i sve žene koje su radile u Uljaniku pozovu da postanu nove suradnice projekta koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba, Grada Pule, Ministarstva kulture i medija RH te Zaklade HAZU.
