Ovce u Istri, nešto više od 10 000 grla služe temeljnoj gospodarskoj grani – turizmu. Domaći sir se uklapa u paletu drugih poljoprivrednih proizvoda. Trebala bi i vuna, ali na žalost ne. Otkada su vreteno i preslica premješteni u muzeje, vuna se pali, zakopava u zemlju pa i odlaže na nedopuštena mjesta. A samo do devedesetih godina prošlog stoljeća vuna se prela i plela, koristila za odjevne predmete. A san na štramcu od vune bijaše jedinstven.
Nije lako ustrići ovcu. Istina, bilo je boljih i još boljih strižača, pokoji profesionalac, a ovog ljeta meštri iz Australije i Novog Zelanda. Došli su nam pokazati brzu strižu i kazati ono što odavna znamo; vuna je u razvijenom svijetu vrijednost. Bila je u prošlom stoljeću i kod nas.
Za Novozelanđanku Amy i njen tim to nije samo posao, već način života.
Dolazim s Novog Zelanda i šišam već jedanaest godina, priča Amy Silcock. Dio sam tima Hand2 Shear — šišamo po cijeloj Europi, a već nekoliko godina dolazimo i u Hrvatsku. Putujemo po cijelom svijetu i šišamo ovce jer ne želimo da poljoprivrednici prestanu držati ovce samo zato što ih nema tko šišati. Ovčarstvo je velika industrija u svijetu, a broj ovaca rapidno opada. Moramo to održati.
U njezinim rukama, ovce su mirne.
Obožavam istarske ovce, kaže uz osmijeh. Tako su opuštene. Kad im kažeš ‘ne’, samo se povuku. Preslatke su.
Ivan Šolić: Ušparali su nan vrime
Najmlađi istarski stočar, Ivan Šolić iz Škropeti, govori nam kako je sa svojom majkom striga ovce, po starinski sa špagon vezanim za nogu. Tako su radili svi u Istri – jenu nogu obavezno vezati sa špagon. Nova znanja je upio od profesionalaca i drugo lito će biti bolje.
Ovo lito su nas ti ljudi spasili, priča Ivan. Mi inače šišamo sami s električnom mašinom, ali to zna potrajat i mjesec dana. Dok ja ošišam šest, sedam, najviše deset ovaca na dan, oni su to sve riješili u jednom danu. Dok oni delaju, ja moren delat drugo delo. To mi je uštedilo mjesec dana po četiri sata dnevno.
Slično govori i Vedran Macan, koji već nekoliko godina koristi njihove usluge.
Mogu ja sam, ali izgubim nekoliko dana. Ovako riješimo sve u jedno popodne. Ima svoju cijenu, ali i vrijeme ima svoju cijenu. Pomoći je sve manje, a više vrijedi vrijeme nego novac.
Gosti šišači u tren umrtve ovcu. Dok je ošiša, a to traje manje od dvije minute, stoji fermo kao da je hipnotizirana.
Sad san vidija kako to pravi profesionalci delaju, kaže Ivan. Imaju sasvim drugi način hvatanja ovce i kako ju postaviti da stoji mirno. Krenu od jednog dijela pa redom do kraja.
Amy je objasnila tehniku, Koristimo tzv. Bowen metodu, koja je osmišljena još šezdesetih godina. Ovca se postavi u udoban položaj gdje joj je udobno pa je mirna. Treba puno iskustva da se nauči, meni je trebalo godinu dana da se osjećam sigurno i da bez razmišljanja znam kako ide sljedeći potez.
Ponekad ovcu možeš ošišati za 45 do 50 sekundi, a ponekad ti treba 4 do 5 minuta. Prosjek je minuta i pol do dvije. Ako je ovca imala lošu godinu, malo hrane, ako je bilo puno kiše, vuna joj se može slijepiti uz kožu. Tada moraš sporije i pažljivije da je ne porežeš.
Vuna – od blaga do problema
Godinama, ma što godinama – cijelo stoljeće se govori kako bi trebalo zbrinuti vunu. U razvijenom svijetu ona je vrijedna sirovina. Kod nas je uglavnom postala – otpad.
Vuna je nevjerojatan proizvod, kaže Amy. Koristi se za odjeću, gnojivo, vrtlarstvo, kompost, izolaciju… Na Balkanu se još ne koristi dovoljno, ali trudimo se da se prepozna kao prirodni resurs. Nakon što se pošiša, opet naraste. To je čudo prirode.
I domaći ovčari to znaju.
Nekad se kod nas puno toga radilo od vune. Delali su se štramci, a danas se niš ne dela. Ljudi ne znaju kamo bi s vunon – neki ju spaljuju, drugi hite. Sad se pomalo počela koristit u vrtlarstvu kao izolator za povrtne kulture kako bi u ovim ljetnim mjesecima sačuvali vlagu u tlu i spriječili rast korova, govori Šolić.
Vedran Macan dodaje kako su nekad male manufakture prerađivale vunu i izrađivale madrace – štramce.
Bilo je štramacera, ljudi su znali delat. Kad su došle spužve i opruge, te su manufakture nestale. Šteta. Trebalo bi ih oživit. A ča se tiče populacije, mislin da bi i natalitet bija veći da se još spava na vunenim štramacima, našalio se Vedran.
Štramacer – zanat koji umire
Na Pazinštini uz pazinski potok bijahu stupari prelci, šilci i štramaceri, a u pazinu PIN pazinsla industrija namještaja. Jedan od tapetara i štramacera je Klaudio Gržetić iz Dušani. Godine su ga umirovile a poveća garaža gdje je učinjeno stotine štramci utihnula je.
Dela san od sedamdeset i devete, pa sve do pred dvi-tri leta, prisjeća se Klaudio Gržetić. U najboljim sezonama zna san imat i do sto pedeset štramaca godišnje. Sve skupa, mislim da sam napravio oko dvi i po do tri tisuće komada. Bilo je svakakvih – za jednu osobu, za osobu i pol, i dupli. Dimenzije su bile 190 puta 90, oni srednji 130 puta 190, a dupli 190 puta 180. Danas su postelje duže, pa su i štrmaci 200 u dužinu, ali širine su ostale iste. To su ti standardi, ništa se puno nije promijenilo – osim ča se više ne delaju.
Iman škare stare više od pedeset let, teta mi ih je dala kad san ima šesnajst. Batiće mi je tokar napravi u Uljaniku. Sve se delalo ručno; krojilo, šivalo, punilo vunon. Za jedan štramac od jedne osobe tribalo je tri-četiri ure dela, prisjeća se Klaudio.
Pokazuje nam i stroj za čupanje vune. Makina dela i dandanas, samo više ni dela. Nekad se vuna prala kišnicom, čupala, sušila, šivala. Naša istrijanska ovca ima oštru, žilavu vunu – nije mekana kao merino, ali je dobra, čvrsta i dugotrajna.
Proizvodnja štramaca prestaje devedesetih godina prošlog stoljeća.
Poželite li vi ili vas supruga nagovori spati na štramcu još nije kasno. Po vunu kod Zlatića, Šolica, Macana ili nekog ovčara. Oprati z vodon iz šterne. Štramacera još možete naći na Pazinštini.
Za dupli madrac potrebno je oko 15 kilograma vune
Proizvodnja štramaca u Istri prestala je devedesetih godina prošlog stoljeća.
Danas, ako poželite spavati na pravom vunenom štramcu, još nije kasno. Vunu možete naći kod Zlatića, Šolića, Macana ili nekog drugog ovčara. Oprati je vodom iz šterne i odnijeti do kojeg preostalog štramacera.
Za dupli štramac triba oko osan ur dela i petnajstak kili vune, računa Klaudio. Kad ga napraviš kako triba, to je kako škatula frminanti – lip, čvrst i tepa. Takovih više ni.
Klaudio je umirovljen, a i interes za štramac od domaće vune je nikakav. Možda je bolje da je tako, ali što s vunom? Proizvođači organske hrane za sada stidljivo je polažu ispod voćke i poljoprivrednih kultura.
