Požari! Gori naša obala! Vatreni jezici prijete selu i gradu, kopnu i otocima. Ne znam kako je, na primjer, na Braču jer ondje nisam bio nikad. Slabo poznajem stanje na drugim požarišta posebno po otocima. Znam vrlo dobro kako je i ovog vrućeg ljeta oko mog sela Bijažići, gdje živim i povremeno napišem koju bedastoću, koju kolegica Macuka objavi u „Bojama zemlje“. Zaraslo, ne u korov, već se katastarski pašnjak pretvorio u šumu. Nekad se od sela Režanci na vlak na stanici Čabrunići hodalo stazom. Vodila je pored stakovskih brajad, reških sinakoš, pored crikve svetog Romana, toponima Sveta Jendra /kažu da je ondje bila crkva/ odakle se vidjela pruga, koja onuda vijuga od 20.09.1876. godine. Za koji dan će veliki jubilej. Staza je tri kilometra duljine vodi od ničega do nečega, jer kad si došao na stanicu, sada bi to bila postaja, već u čekaonici si osjetio da si u drugom kraju.
Pruga je nepromijenjena, a bez promjene su i brzine vožnje vlakova. I njih i putnika sve manje. Velike promjene doživio je krajobraz; stakovskih brajad ima tek u tragovima, reške su sinakoše zareštene, stanje je kako bi rekao pjesnik – Nigdje staze – nigdje puta. Stoljetne staze iz vremane stare dobre Austrije nema, nestala je, zaresla, uništila ju civilizacija. Kad malo bolje promislim možda je i bolje što onuda nitko ne uznemirava sve manje ptica, pokojeg zeca, srnu, pa i divlju svinju. Kud kroči ljudska noga dolazi i smeće. Siguran sam da bi ki donija vriću plastike, makar mu je žuti kontejner, koji se redovito prazni, na rubu dvorišta.
Nekada „frekventna“staza danas je fantastičan medij za požar. Samo malo nepažnje, samo opušak i sve bi, kako kaže drugi pjesnik – Pošlo u prah. Zgorilo bi odavno zapušteno raslinje, nestala bi staništa ptica i drugih životinja. Brojna plastika i druge škovace bi se pretvorile u oganj. Poljoprivredne kulture su odavno otišle sa stadima ovaca, pokojom kozicom, govedima i tovari.
Otišao je u Čovjek najveći vatrogasac u kraju.
Dino Kozlevac, vatrogasac vatrogasaca, nedavno je zaprijetio kako svako mora očistiti svoju parcelu. Ne učini li to lokalna bi ga zajednica mogla kazniti, puknuti po žepu, prisiliti da uredi zapuštenu njivu, šumu i pašnjak. Do neba pošteno i potrebno jer i sela su zarasla i prijeti im zgorenina. Velika su prijetnja ljudima kojih je sve manje i fureštime, kojih je sve više i koje za naše šume boli ona stvar. Možda bi netko i očistio teren kad bi bio 1/1 kad bi se legaliziralo i urbaniziralo, napravilo apartmane i vile s bazenima. Ma, pišem gluposti. Očistilo bi se oko „povremenog stambenog objekta “ kuće za odmor“, jer moja je valjda za umor.
Vatrogasni recept za hrvatsku obalu. Cilu obalu legalizirati, bazenizirati, betonizirati i apartmanizirati.
Izostane li to, što je polak priglupe politike manje moguće – NEKA NABAVI SVAKI SVOJU KOZU!
