„Besedar lindarske cakavice do pedesetih godina 20. stoljeća“ sadrži veliko leksičko blago lindarskoga govora od oko 5000 riječi. Kulturno je to bogatstvo, doprinos očuvanju zavičajne baštine, a izdano je krajem 2024. godine nakon gotovo 15 godina rada na njemu. Autor je 94-godišnji Josip Fabris Pepić, koji je unatoč godinama još uvijek vrlo aktivan.
Prema riječima njegove kćeri, Vesne Fabris, s kojom smo razgovarali, ona je surađivala na knjizi, koja, kako kaže, podsjeća na to da su riječi uvijek odraz vremena u kojem živimo i da su one svijet oko nas i unutar nas – prenose duh vremena i simbol su nekog društva, u ovom slučaju Lindara u 20. stoljeću.
Neumoran Pepić
Upravo je Vesna u knjizi zabilježila više o autoru vrijedne knjige kojega iznimno vole i cijene u njegovu kraju i znaju kao Pepića.
Josip Fabris, Pepić Fabrisov, rođen je u Lindaru 1930. godine od majke Josipe (Pepe) Vadanjel iz Mačinići i oca Leopolda iz Lindara. Živjeli su u kući na broju 85 u Lindaru gradu, između Poldinove kuće s čuvenim dimnjakom, s jedne strane, i Zidaricove s druge, nadomak „Fortece“. Živjeli su onako kako se u to vrijeme živjelo: skromno i radišno baveći se poljoprivredom.
Odvesti krave na pašu, pomagati ocu i majci u svim poslovima, Pepiću su bili svakodnevica. Vremena za igru bilo je malo, no ipak djetinjstvo provedeno u Lindaru zauzima značajno i neizbrisivo mjesto u autorovim sjećanjima. Pepić je tu završio osnovnu školu, a zatim dvije godine Poljoprivredne škole u Pazinu. Iz Lindara je otišao 1948. godine, ali ga emotivno nikada nije napustio.
Budući da mu se želja za daljnjim izučavanjem poljoprivrede nije ostvarila, jer obitelj nije imala novaca za troškove školovanja izvan Pazina, godine 1950. odlazi u Pulu, gdje upisuje mornaričku strojarsku školu koju nije trebalo posebno plaćati.
„Josip Fabris, po zanimanju strojar, veći je dio svoga radnog vijeka proveo ploveći na brodovima trgovačke mornarice, gdje je od trećeg časnika stroja prošao sva oficirska zvanja – do upravitelja. Godine 1979. vraća se na kopno, u tadašnju »Istarsku plovidbu«, gdje je ostao do odlaska u mirovinu. ‘’Besedar lindarske cakavice do pedesetih godina’’ objedinjuje autorovu ljubav prema materinjem jeziku, ali i spoznaju da nije samo on »izgubio Lindar«, nego da nekadašnji Lindar prve polovice 20. stoljeća neminovno gube i današnji stanovnici zajedno s riječima koje padaju u zaborav jer ih zamjenjuju nove, možda slične, ili pak izvorne dobivaju drugačiji naglasak“, ističe Vesna.
Josip ili Pepić je, kako kaže, izuzetan znatiželjnik, putnik, doslovno i metaforički, sve radi intuitivno, usputno, pa tako i ovaj vrijedan besedar. Govori više jezika, a iako je obišao pola svijeta, voli reći da je izgubio Lindar.
„Autorova snažna želja da se oduži svome kraju odakle je otišao u svijet, upravo je rad na toj knjizi“, kaže Vesna.
„Ljubav prema materinjem jeziku i spoznaja da nije samo on izgubio Lindar motivirala ga je na rad na knjizi. Naime, nekadašnji Lindar prve polovine 20. st. neminovno gube i današnji stanovnici zajedno s riječima koje padaju u zaborav jer ih prekrivaju neke nove, slične ili pak stare riječi dobivaju drugi naglasak“, rekla je Vesna.
Pepić danas živi u Puli.
Stručnjaci o rječniku
„Iz metodologije izrade rječnika posve je jasna njegova nakana i usmjerenost primarno prema govornicima lindarskoga govora koji u vremenu globalizacije i izloženi s jedne strane nesmiljenom utjecaju hrvatskoga standardnoga jezika kroz školovanje i medije, a s druge strane ugasnuću stare ratarsko-stočarske lindarske civilizacije s vlastitim etnološkim obilježjima, postupno gube leksičko blago i zaboravljaju riječi. Vjerojatno se u suvremenom lindarskom govoru gubi i cakavizam kao njegova markantna značajka pa je cilj i fiksirati starije jezično stanje. U toj je nakani ovaj rječnik posve uspio: popisani su leksemi i donesena su njihova značenja, u svoj svojoj slojevitosti i višeznačnosti; upućeno je i na sinonimne izraze, a dijelu je primjera dodana i stilska odrednica“, navodi za ovu knjigu prof. dr. se. Sanja Zubčić.
Istra je doista čudesno mjesto te joj je, kaže, bila čast recenzirati ovaj zbornik od 368 stranica koji se uz glavni dio sastoji od predgovora, teksta urednika Josipa Šiklića o Lindaru, povijesti tog malog mjesta, pa lingvističke studije govora Aliajne Klarić te analizi glasova tog područja koji su specifični te dio o kraticama.
Najveći dio je sam rječnik, a tu je i bilješka o autoru i osvrt na rječnik Vesne Fabris.
„Ovo je važna knjiga za filologe koji iz nje crpe mnogo podataka, za lokalnu zajednicu važno je bilježenje i sabiranje pojmova da ne padnu u zaborav, a važna je i za identitet zajednice“, naglašava Zupčić uz napomenu da je to veliko i važno izdanje jer čitajući ga doznajete puno o povijesti svakodnevice jednog mjesta što je izuzetno važno i životno.
Urednik knjige, Josip Šiklić rekao je kako se ideja o besedaru rađala gotovo 15 godina. U početku nije zamišljen kao rječnik, ali je s vremenom počeo dobivati formu rječnika.
„Prof. Vesna obećala je s ocem raditi na primjerima upotrebe navedenih riječi u lindarskom govoru, a posao se s obzirom na poodmakle godine autora odužio, a trebalo je te primjere i akcentirati u čemu je pomogla prof. Oriana Paus. Posebnost ovoga rječnika je u tome što u prvom djelu imamo lindarsko standardni rječnik, a u drugom djelu standardno lindarski. Razlog tomu je što lindarski izumire jer umiru njihovi izvorni govornici. Želja nam je da rječnik ne ostane mrtvo slovo na papiru nego da mlađe generacije uz pomoć starijih nauče tj. ožive taj lijepi govor“, izjavio je Šiklić.
Ljubav prema rodnom kraju
Lindarka Pavlica Stihović prisjetila se kako je početnu ideju za knjigu uz Pepića imao njen suprug Vinko: „Zvonio je telefon, zvao je Pepić i tražio Vinka, oni suse dogovarali kako će i što će, puno misli i riječi je tu bilo ali puno ljudi im je pomoglo“.
„Ja sam rojna Lindarka, naša cakavica se gubi brzo ma bin ja rekla da se ni još izgubila, magari malo, nismo naše meko c zamijenili s tvrdo č“, ispričala je kazavši kako je on s puno „ljubovi, volje, upornosti riva napisati besedar“.
Kad god je došao kod njih, popio bi bićerin rakije i razgovaro o ljudima u tom kraju.
Za Pepića je Lindar najljepše mjesto, nema premca jer je to za njega početak, ishodište, „pocietak“. Ljubav prema Lindaru, poštovanje prema ljudima i općenito kulturi života nosio je sa sobom gdje god je išao, kaže nam. „Lindar je nešto svijetlo, lijepog imena. Besedar sam počeo pisati iz pukog osjećaja“, kaže Pepić.
