U bogatoj kulturno-povijesnoj baštini Istre, Vodnjan je mjesto koje čuva priče o iznimnim pojedincima čiji je doprinos obilježio identitet ovoga kraja. Upravo njima u čast, Turistička zajednica grada Vodnjana, u suradnji s vodnjanskim umjetnikom Ericom Derocchijem, realizirala je mural s portretima šest lokalnih velikana. Mural je oslikan u ulici San Rocco, u blizini dječjeg parka i crkvice sv. Roka, a uz umjetničku vrijednost nosi i edukativnu dimenziju — kao „učionica na otvorenom“ koja upoznaje posjetitelje s važnim osobama iz vodnjanske povijesti.
Mural prikazuje portrete šest znamenitih Vodnjanaca: Erminia Vojvode, Pietra Marchesija, Veneria Trevisana, Bartolomea Biasoletta, Antonija Smareglie i Angela Cecona. Svaki od njih svojim je radom, doprinosom ili talentom obilježio povijest Vodnjana i ostavio trag u identitetu ovoga kraja.
Iz Turističke zajednice ističu kako će mural biti nova turistička atrakcija, ali i mnogo više od toga. Njihova je želja da postane učionica na otvorenom – prostor koji će educirati, intrigirati i potaknuti sve prolaznike na upoznavanje lokalne povijesti. Mural tako ne samo da uljepšava prostor već i prenosi priču o šestero iznimnih ljudi koji su svojim djelovanjem obogatili kulturni identitet Vodnjana.
Erminio Vojvoda – vodnjanski postolar međunarodnog ugleda
Erminio Vojvoda bio je vodnjanski postolar međunarodnog ugleda, čiji su se modeli visoke mode objavljivali u poznatim europskim modnim časopisima. Njegove ručno izrađene cipele nosili su klijenti u velikim modnim središtima poput Londona i Milana, a poznat je bio po preciznoj izradi, modernim krojevima i praćenju tadašnjih trendova.
Dio njegove profesionalne ostavštine — alati, skice, nacrti i originalni modeli obuće — danas je izložen u Ekomuzeju Istrian de Dignan u Vodnjanu. Osim postolarskog zanata, Vojvoda je bio aktivan biciklist, a njegovo ime urezano je na peharu prve istarske biciklističke utrke Giro Ciclistico dell’Istria meridionale.
Pietro Marchesi uveo prvu električnu rasvjetu u Istri
Pietro Marchesi bio je važan nositelj industrijskog i tehnološkog napretka Vodnjana krajem 19. stoljeća. Osnovao je prvu lokalnu tvrtku za distribuciju električne energije, a bio je pionir primjene mehaničkih strojeva u poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnji. Njegovom zaslugom u Vodnjan stižu prvi strojevi za vršidbu i mljevenje žitarica na parni pogon te prvi električni tijesak za preradu maslina, instaliran još 1883. godine. Godine 1889. Marchesi uvodi električnu energiju u vodnjanska kućanstva, čime Vodnjan postaje prvi grad u Istri s električnom rasvjetom.
Uz tehničke inovacije, Marchesi je bio aktivan i u umjetnosti. Bavio se slikanjem, skladanjem glazbe i pisanjem, a posebno se istaknula njegova scenografija za operu „Istarska svadba“ skladatelja Antonija Smareglie. Njegov rad predstavlja spoj industrijskog napretka i kulturnog stvaralaštva u razvoju Vodnjana.
Venerio Trevisan – tkalac i tapetar koji je postao slikar vodnjanskih crkava
Venerio Trevisan potječe iz vodnjanske obitelji tkalaca, a prve je vještine stekao kao tkalac i tapetar. Umjetnosti se približio učenjem kod veronskog slikara Gaetana Grezlera, koji je početkom 19. stoljeća boravio u Vodnjanu zbog oslikavanja župne crkve. Pod njegovim utjecajem Trevisan započinje vlastiti slikarski put te 1826. dobiva prvi veći zadatak – restauraciju oltarne slike sv. Ane. Tijekom sljedećih desetljeća izrađuje velik broj sakralnih djela, ponajviše za istarske crkve.
Najveći dio njegova opusa sačuvan je u Vodnjanu, uključujući slike poput „Sv. Filomene“ (1841.), ciklusa „Križnog puta“ (1842.) i „Predaje ključeva sv. Petru“ (1843.). Njegova djela nalaze se i u Pazinu, Rovinju, Marčani, Krnici, Hreljićima i Kanfanaru. Osim sakralnih motiva, slikao je i portrete koji, premda jednostavniji u izvedbi, odlikuju se jasnom karakterizacijom i tipičnim obilježjima bidermajerskog stila. Trevisanov rad predstavlja spoj lokalne tradicije, crkvenih narudžbi i osobnog slikarskog izraza.
Bartolomeo Biasoletto – ljekarnik, botaničar i osnivač tršćanskog botaničkog vrta
Bartolomeo Biasoletto bio je vodnjanski ljekarnik i botaničar koji je ostavio značajan doprinos znanosti 19. stoljeća. Školovao se u Vodnjanu, Krku i Beču, a radio je u ljekarnama u Vodnjanu, Rijeci, Trstu i austrijskom Welsu. Ključan trenutak u njegovoj karijeri bilo je preuzimanje ugledne tršćanske ljekarne Orso Nero, koju je pretvorio u važno središte farmaceutskih i znanstvenih aktivnosti. Nakon susreta s njemačkim botaničarima iz Regensburga posvećuje se botanici te intenzivno istražuje floru Istre, Kvarnera, Dalmacije, Furlanije i Kranjske u suradnji s europskim stručnjacima.
Godine 1825. osniva botanički vrt u Trstu, a bio je i jedan od pokretača farmaceutskog društva u gradu. S Muziom de Tommasinijem služio je kao vodič saskom kralju Fridriku Augustu II. tijekom njegovih putovanja istočnim Jadranom. Objavljivao je u važnim znanstvenim časopisima te izdao djela poput Relazione del viaggio fatto nella primavera del 1838 i Escursioni botaniche sullo Schneeberg. Biasoletto je bio član više znanstvenih društava, a njegova istraživanja ostavila su trajan trag u florističkoj literaturi 19. stoljeća.
Antonio Smareglia – opera „Nozze Istriane“ inspirirana Vodnjanom
Antonio Smareglia, skladatelj podrijetlom iz Vodnjana, najpoznatiji je po operi „Istarska svadba“ (Nozze istriane), koju je skladao tijekom boravka u Vodnjanu 1894. godine. U djelu je koristio lokalne običaje, folklor i dijalekt, a u suradnji s libretistom Luigijem Illicom stvorio je lirsku dramu u tri čina koja je postala njegova najizvođenija opera. Smareglia je ovim radom trajno zabilježio elemente istarske kulturne baštine s kraja 19. stoljeća.
Nakon povratka u Trst posvetio se razvoju vlastitog glazbenog stila, tzv. „kazališta poezije“, te je nastavio skladati unatoč potpunom gubitku vida, diktirajući partiture suradnicima i učenicima. Tijekom karijere surađivao je s poznatim imenima europske glazbene scene, među kojima su Toscanini, Strauss i Lehár. Smareglia je ostao zapamćen kao autor snažno povezan s istarskim identitetom, a Vodnjan je u njegovu stvaralaštvu imao posebno mjesto.
Angelo Cecon – dobrotvor čiji je imetak Vodnjanu donio bolnicu i školu
Angelo Cecon potjecao je iz ugledne trgovačke obitelji koja se početkom 19. stoljeća doselila u Vodnjan iz Karnije. Iako je bio cijenjen u lokalnoj zajednici i izabran za vodnjanskog podestata 1867. godine, tu dužnost nije prihvatio. Preminuo je mlad, u 43. godini života, a tri godine prije njega umrla je i njegova supruga, ostavivši ga samog s boležljivim sinom Antoniom. Zbog brige za njegovu budućnost, Cecon je 1873. sastavio oporuku kojom je predvidio da će, ako sin umre prije dvadesete godine i bez nasljednika, cjelokupno obiteljsko imanje pripasti Vodnjanu za osnutak agrarne škole i bolnice za siromašne.
Sin Antonio preminuo je 1883. godine, čime je stupila na snagu očeva oporuka. Zahvaljujući Ceconovoj ostavštini, Vodnjan je dobio ustanove koje su desetljećima služile lokalnom stanovništvu i poboljšale kvalitetu života u zajednici. Iako su škola i bolnica kasnije prestale s radom, Ceconovo dobročinstvo ostalo je dio vodnjanske povijesti te primjer nasljeđa usmjerenog općem dobru.
Mural posvećen Vojvodi, Marchesiju, Trevisanu, Biasolettu, Smareglii i Ceconu predstavlja važan doprinos očuvanju i promociji vodnjanske kulturne baštine. Kroz suvremeni umjetnički izričaj, ističe osobe koje su svojim radom oblikovale razvoj grada u području zanatstva, industrije, umjetnosti, znanosti i društvene brige. Kao nova javna atrakcija i edukativna točka, mural omogućuje posjetiteljima i stanovnicima da na pristupačan način upoznaju povijest Vodnjana i ljude koji su ga obilježili.
