U interpretativnoj šetnji Vodnjanom uz vodstvo novinarke i književnice Carle Rotta, a u organizaciji Turističke zajednice Vodnjan, okupljeni su upoznali mjesto na sasvim drugačiji način – kao dom i mjesto boravka brojnih istaknutih ličnosti.
Kako je rekla Rotta, neki su u Vodnjanu živjeli, neki samo kratko boravili, ali bili su uspješni u svom životu i radu i na tom mjestu ostavili svoj trag. „Neću vam govoriti šture činjenice koje i sami možete naći na internetu, ispričat ću vam zanimljivosti iz njihovih intrigantnih i uzbudljivih života“, napomenula je Rotta.
Povijest nekog mjesta čine ljudi, rekla je – od onih najmanjih pa do istaknutih zbog posebnih razloga, a svi su oni dali pečat razvoju mjesta. „Vodnjan je dao mnoge važne ljude i dan danas ih se sjećamo s ponosom“, istaknula je.
Polazak šetnje bio je na Narodnom trgu, a prvo zaustavljanje nešto dalje, podno nekadašnje ljekarne, gdje se danas nalazi FINA.
Bartolomeo Biasoletto
U toj je ljekarni kao naučnik Bartolomeo Biasoletto naučio osnove apotekarstva, a kad su uvidjeli da ima potencijal uputili su ga prema studiju prirodoslovnih nauka. Bavio se botanikom, a vodio je kralja Fridrika Augusta prvog putem istočnog Jadrana o čemu je napisana i knjiga. Ona je ujedno i predivna inventura biljaka koje rastu u tim područjima.
Biasoletto je studirao u Beču i Grazu, živio je u Trstu gdje je osnovao botanički vrt, a kao ljekarnik pokušao je ublažiti posljedice kolere, no na žalost od te je pošasti izgubio suprugu i kćer.
Po njemu je naziv dobilo puno biljaka koje je našao i na Vodnjanštini. Tada je bilo važno liječenje travama, a uz čisti zrak i ljekovite biljke, Vodnjan praktički i nije trebao liječnike.
Biasoletto je umro 1858. godine. Jedna ulica u Vodnjanu nosi njegovo ime.
Venerio Trevisan
Venerio Trevisan amaterski se bavio slikarstvom. U Vodnjanu je ostalo naslikano 14 stanica križnog puta koje su izložene u crkvi Sv. Blaža i dvije velike slike bogorodice, Predaja ključa i Krštenje Isusuovo.
Njegove su slike po cijeloj Istri, ima ih u crkvama u Krnici, Marčani, Pazinu… Ljubav za umjetnost prenio je na sinove, no Giovanni i Andrea bili su kipari, a njihovi su kipovi na pročelju crkve Sv. Blaža.
Gaetano Grezler
Vrijedne slike iz 17. i 18. stoljeća 1818. godine donio je u Vodnjan slikar i kolekcionar Gaitano Grezler.
Tadašnji vodnjanski župnik išao je u Veneciju u potragu za radionicom koja će isklesati oltar za crkvu Sv. Blaža i tamo upoznao Grezlera te ga pozvao da oslika crkvu. No s obzirom na to da je to bilo turbulentno doba, u strahu od uništenja svega sakralnog, Grezler je inventar od crkava sklonio u Veneciju. No kad je uvidio da će i Venecija izgubiti svoju samostalnost i bogatstvo, prihvatio je poziv župnika, sve donio u Vodnjan. Osim slika bilo je tu i mnogo relikvija.
Da bi oslikao crkvu Sv. Blaža, crkva i grad obvezali su se osigurati mu stan i novac iznad sakristije crkve Sv. Blaža te za njega i njegovu ženu Magdalenu sagradili mali stan. Dogovor je bio da on za uzvrat sve što naslika ostavi gradu i crkvi.
Grezler je u Vodnjanu ostao 15 godina i nije napravio mnogo, tako da je u jednom trenu otišao i kaže se da je, iako je sve ostavio, sa sobom odnio najvrjedniju stvar iz te kolekcije, a to je jedan relikvijar u alabasteru.
Činjenica je da je Vodnjan time dobio puno, njegove slike su bile neko vrijeme pohranjene u raznim institucijama u Vodnjanu; u knjižnici, školi, općini, zajednici Talijana…
Kad se obnovila palača Bettica one su se ondje izložile kako bi bile sve na jednom mjestu i mogle se prezentirati javnosti.
Sva su ta djela restaurirana, za što je trebalo dvadesetak godina no time se dao život slikama. Zahvaljujući restauratorskom uredu iz Zagreba koji u Vodnjanu ima svoj laboratorij, u njima danas možemo uživati.
Grezler je vodio pomalo čudan, dinamičan, nesiguran i misteriozan život i ne zna se gdje ni kako je umro.
Antonio Smareglia
Antonio Smareglia bio je veliki skladatelj koji nije baš imao sretan život i slavu koju je zaslužio. Živio je između Pule i Vodnjana, a jedno je vrijeme živio u Beču, Grazu, Milanu…
Opera Nozze Istriane ili Istarska svadba njegovo je najpoznatije djelo za koje se pretpostavlja da je pisao u Vodnjanu. U njoj daje maksimalno prostora Vodnjanu, njegovim običajima i napjevima. On je možda najviše doprinio da Vodnjan ima neku vrstu svjetske vidljivosti.
Smareglia je 1900. godine zbog problema s očima imao operaciju nakon koje je postao slijep i onda je svoje partiture diktirao sinovima ili učenicima.
Tomaso Sotto Corona
Obitelj Sotto Corona došla je u Vodnjan oko 1800. godine. Bili su proizvođači svile, koja tada još nije bila toliko rasprostranjena u Europi.
Tomaso Sotto Corona uvidio je važnost proizvodnje svile te je duž željezničke pruge posadio 4000 stabala duda. Izvozio je čahure od 1903. do 1913. godine kad mu je proizvodnja pala jer je svilu zamijenila umjetna tkanina.
Pietro Marchesi
Pietro Marchesi zaslužan je što je 1898. godine u Vodnjan stigla javna rasvjeta na električnu energiju. On je platio sve troškove uređenja javne rasvjete i opskrbio je svako domaćinstvo sa strujom u kuhinji.
Jedan rasvjetni stup u Vodnjanu krasi ploča s njegovim imenom.
Giuseppe del Ton
Giuseppe del Ton radio je kao filolog te u državnom tajništvu Sv. Stolice, a bio je suradnik čak šest Papa.
Zbor Zajednice Talijana Vodnjan na repertoaru ima jednu pjesmu za koju je upravo del Ton napisao riječi. Unatoč velikoj crkvenoj karijeri koju je imao, njegova povezanost s Vodnjanom bila je neprikosnovena.
Angelo Cecon
Angelo Cecon ostavio je Vodnjanu jednu bolnicu koja je imala opću i kardiološku ambulantu, a čija zgrada je i danas u vlasništvu grada.
Giovanni Andrea dalla Zonca
Pamtimo ga zbog histro – romanskog narječja, starog govora Vodnjana. Njegov je stric razrušio dvorac koji se nekad nalazio na današnjem Narodnom trgu jer je njegovo održavanje bilo zahtjevno.
Kako je na kraju šetnje istaknula Carla Rotta, neki od ovih uvaženih žitelja Vodnjana pokopani su upravo na gradskom groblju i velika je šteta da se ona ne urede, istaknu i održavaju kako bi im se dalo na značaju i važnosti.
