Na Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču provodi se projekt Bionutrivine. Radi se o eksperimentu dugotrajne primjene biougljena u vinogradarskim tlima.

 

Iako hobisti ne kreću u rezidbu loze prije svetog Vinka, istarski vinogradari gotovo su orezali svoje vinograde. Ostale su gomile rezidbenih ostataka koje valja zbrinuti.

David Deklić, vinar iz Mekiši, govori kako su se prije rezidbeni ostaci uvijek izvlačili iz vinograda. Nakon što bi se izvadili bi se zapalili. Deset godina smo te rezidbene ostatke u rifuzi prodavali za biougljen u Austriju. To se pokazalo vrlo dobro, ai i cijena otkupa je bila dobra. Međutim, posljednje tri godine više nema potražnje stoga ostatke dnas malčiramo u vinogradu. Iako smo zagovornici izvlačenja rezidbenih ostataka iz vinograda, danas smo jednostavno prisiljeni na takav način zbrinjavanja zbog radne snage i tehnologije, ali i utrošenog vremena, ističe Deklić.

Početkom 2020. godine započeo je projekt BIONUTRIVINE – Biougljen kao ekološki prihvatljiv i održiv način upravljanja ishranom vinove loze u kontekstu klimatskih promjena. Znanstvenici s Instituta za poljoprivredu i turizam provode projekt s ciljem integracije alata za ublažavanje aktualnih problema globalnog vinogradarstva; klimatskih promjena te degradacije tla koristeći koncept kružne ekonomije i valorizacije otpada, odnosno korištenjem ostataka rezidbe vinove loze i njihove transformacije u biougljen.

Igor Palčić, znanstvenik s Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču ističe kako postoje istraživanja gdje su utvrđeni pozitivni efekti biougljena kao poboljšivača tla, gdje on povećava kapacitet tla za vodu i mikrobiološku aktivnost, ali i obogaćuje tlo mineralima. Na ovaj ga način vraćamo u tlo, poboljšavamo svojstva tla i vršimo ishranu vinove loze. Ono što je također specifično u samom projektu jest da u vinograd vraćamo onu količinu rozgve koja nastane u rezidbi. Na neki način, to je održiv način gospodarenja, odnosno ono što nam loza da u vidu rozgve se vraća u obliku poboljšivača tla, odnosno biougljena. Vinogradarska smo zemlja i svake godine nastaje jako puno rezidbenih ostataka. Cilj je bio stvoriti nekakvu tehnologiju koja bi iste valorizirala jer se do sada rezidbeni ostaci najčešće spaljuju ili se pretvaraju u nekakav kompost gdje se miješaju uz druge organske materijale ili semalčiraju i ostavljaju u vinogradu. Međutim, malčiranje ima negativnu stranu. Ukoliko su prisutne biljne bolesti, one i dalje ostaju u vinogradu. Ovom tehnologijom to sprječavamo, pojašnjava Palčić.

Biougljen obogaćuje tlo organskom tvari te poboljšava rad mikroorganizama, ali i povećava kapacitet samog tla za vodu. Palčić ističe kako su u istraživanjima biougljen inkorporirali u slojeve do 30centimetara te da su utvrđeni pozitivni rezultati na sam rast i razvoj vinove loze i na kvalitetu vina.

Dominik Anđelini pokazuje nam KonTiki, spremnik u kojem se proizvodi biougljen. On je konusnog oblika, važan je taj kut nagiba samih stranica gdje dobivamo dobru atmosferu za kruženje tog plamena gdje se događa izgaranje gornjeg dijela i potrošnja kisika. Onaj dio koji je ispod nema pristup kisiku i on se pirolizira. Kad se plamen smanji, dodaje se nova tura rozgve ili nekog drugog materijala. Kod ovakve proizvodnje imamo oko 30% randmana, odnosno konačnog proizvoda od početnog materijala, pojašnjava Anđelini. Proces traje dok se Kontiki ne napuni, odnosno dok se ne dobije željena količina biougljena.

Rezultati projekta bit će od velike važnosti za poljoprivredni i vinogradarski sektor i alat za ekološki prihvatljivo i održivo upravljanje ishranom vinove loze i ublažavanje klimatskih promjena.