Trgovci će ove zime, na od nedavno obavezne pločice ispod kašete s krumpirima, zamijeniti zemlju podrijetla. Umjesto Hrvatska pisat će ime, recimo neke europske države. Ionako na mrkatu na povrću taj natpis je rijedak. Moguće kako će se ponudi sveprisutnih proizvoda pridružiti Kina ili neka azijska zemlja, gdje proizvodnja nije u padu. Europa, prvo svega zbog suše, bilježi pad proizvodnje što se naravno odražava i na naše krumpiraše. Komercijalni krumpir u nas se najviše uzgaja u Međimurju. Ondje je od 2007. godine i spomenik krumpiru, te u Lici, koja također od nedavno ima „spomenik“ ljudske gluposti i lošeg upravljanja Državom. Pitanje ličkog krumpira na tržištu vrlo je neizvjesno a Slavonci su odavna smanjili, neki prestali s uzgojem. Dok ima u trgovinskim centrima, krumpir je neisplativ – kažu oni. Isto vrijedi za jadransku Hrvatsku i naravno za „Krasnu zemlju“. Kalibrirani, operen, oguljen, u čipsu, u zamrzivaču… ima ga brate koliko voliš. Zapravo imamo ga dok je na policama najbliže prodavaonice. Ono što nemamo su vrtovi i njivice sa „slatkon zemljicon“. Pojele ih for sale „ploče“. Ondje je krumpir neisplativ; skupo sjeme, zaštita, sadnja berba… slabo uskladištiš, loši preparati protiv klijavosti. Sa novcima od prodaje parcelice sto godine možeš kupovati krumpir, možda ne domaći, ma azijski svakako. Možda!
Samo podsjećam. Crkva se protivila konzumaciji krumpira; nema ga u Bibliji, raste pod zemljom i u službi Vraga je. Carica Marija Terezija /1717. – 1780./ dekretom je spasila ljude od gladi i naredila pojačan uzgoj krumpira. Naredila je vlastima u Lici i drugim hrvatskim krajevima da podijele sjeme i prisilila lokalno stanovništvo na uzgoj krumpira. Čekanje na Plenkovićevo besplatno sjeme i dostatnost u poljoprivrednoj proizvodnji je iluzija.
