U organizaciji Zajednice Talijana Šišan održan je treći koncert tradicijskog višeglasja Polivocalità di tradizione koji je okupio čuvare tradicijske glazbe Istre, a svoju nematerijalnu kulturnu baštinu predstavili su i gosti iz Italije.
Claudio Grbac iz zajednice Talijana Šišan ističe kako je ideja nastala prije tri godine s željom da se prikažu svi napjevi Istre koji čine dvoglasje tijesnih intervala koje je na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine.
Većinom se zna za tanko i debelo, eventualno bugarenje i to je to. Mi smo htjeli prikazati sve što Istra nudi, od napjeva Hrvata od kanta, znači na tanko i debelo, bugarenja i tarnkanja do kanta istriota, znači Vodnjan, Galižana, Bale, Šišan i Galižana, do Peroja – perojsko pojanje i napjeva naših istrorumunja ili Vlaha. To je bila intencija, zapravo da na jednom mjestu prikažemo sve.
Kad smo nakon prve godine vidjeli da je jako dobro prošlo, onda smo se malo proširili. Zahvaljujući Dariju Marušiću koji nam je pomogao u stručnom dijelu, povukli smo i ljude i iz drugih dijelova, s Krka i iz Italije. Ove godine predstavilo se 12 skupina. Došli su gosti sa Sardinije, s njihovim canto a tenore, koje je također uvršteno na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine. Po prvi puta tu su i pjevači iz Val Resia iz talijanske pokrajine Friuli Venezia Giulia, a pjevaju na jednom slovenskom dijalektu.
SAC Marco Grbin iz Rovinja izveo je bitinade. Riccardo Sugar pojasnio je kako su bitinade jedinstvene i pjevaju se samo u Rovinju. Jedan solist pjeva melodiju, a drugi četveroglasno prate solistu. Četiri su glasa, bas, bariton, drugi tenor i prvi tenor. Bitinada je u biti nastala dok su, većinom ribari, kad su pleli mreže, nisu imali instrumente, a ni slobodne ruke za sviranje instrumenata. Jedan je pjevao, a drugi su ga pratili imitirajući instrumente.
Zajednica Talijana Vodnjan predstavile je Nozze Istriane. Gloria Vale i Livio Belci pjevali su basse, tradicionalni diskanto. To je ustvari alegorijski, nešto iz svakodnevice. Ustvari, to je zezanje nekog drugog, ili publike ili osobe trećeg lica. To je bila svakodnevica, puno je te alegorije bilo nekad. Ljudi, kad bi ostavili posao u polju, onda bi to bilo veselje. Onda su se međusobno zezali, i familije i djeca. Svi su se zezali. To je bila ljepota nekad, jer su skoro svi bili isti, kazao je Belci.
Zoran Karlić iz KUD-a Ivan Fonović Zlatela iz Kršana istaknuo je kako oni u KUD-u aktivno rade na poticanju mladih da se uključe u očuvanje tradicije. Ovo čime se mi bavimo je, valja to stalno ponavljati, svjetsko čudo koje se nalazi na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. To je nešto izuzetno vrijedno. To pvenstveno Istrijani moraju osvijestiti. Mi u društvu se bavimo baš tim oblicima koje hrvatsko stanovništvo u Istri njeguje, a to je kanat i tarankanje. Pokušavamo i druge oblike poput bugarenja, ali tu su i različiti tradicijski instrumenti; sopele, mih, šurle, volarice. Ja osobno, imam kontinuitet od 2007. godine. Moji prvi učenici, Viliam i Dalen, i dan danas tu su uz mene i to smatram osobnom pobjedom.
Dvoglasje tijesnih intervala Istre i hrvatskog primorja 2009. godine uvršteno je na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine. Četiri su podstila: kanat, tarankanje, bugarenje i diskantno dvoglasje.
Njegovanje tradicije, a ne zaštita
Noel Šuran iz Centra za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre istaknuo je kako to nije nikakva zaštita, ljudi su ti koji to trebaju njegovati. Svi mi govorimo o nekoj zaštiti. Kakva zaštita? Zaštita je da mi to pjevamo, da mi to izvodimo i prezentiramo. To je taj oblik njegovanja. U Istri ima jako puno tih tradicijskih oblika koji se njeguju, a ovaj festival u Šišanu je dobar primjer dobre prakse. U cijeloj toj priči vrlo je važno povezivati glazbenike iz drugih krajeva koji imaju sličan stil pjevanja, naglasio je Šuran.
Istra je specifična što svaki tradicijski instrument ima svoj festival; dijatonska harmonika u Roču, bajs u Draguću, organić u Gračišću. Smotre narodne glazbe i plesa i tradicijski višeglasni oblici se prezentiraju. Zapravo u Istri imamo jako puno toga. Neki rade bolje, neki se trude i imaju još prostora da poboljšaju stvari. Tu je i jako puno pojedinaca, ne samo kulturno umjetničkih društava. Zanimljivi su i ti neformalni pjevači koji se skupe za određene prigode i nastupaju. To je specifikum Istre, ističe Šuran.
Na kraju koncerta, Klaudio Grbac je istaknuo kako je održavanje manifestacije pomoglo u širenju društva i kako nema straha da se tradicija izgubi.
