Neobično, a ugodno glazbeno iskustvo tijekom listopada imali su svi koji su bili u Draguću, Sv. Lovreču Pazenatičkom i Sorbaru. Ondje su se, naime, u organizaciji Kuće fresaka u Draguću održali didaktički koncerti glazbenika Edne Strenja, Daria Marušića i Marina Kranjca.
Riječ je o serijalu „Musica Affrescata“ koji je donio koncerte u crkvama Sv. Martina u Lovreču, Sv. Petra kraj Marušića i Sv. Nikole u Sorbaru, ali i predavanje o glazbenim instrumentima na zidnim slikama 14. i 15. stoljeća.
Na repertoaru su bile numere srednjovjekovne i renesansne datacije koje su se izmjenjivale s pripovijedanjem o glazbenim instrumentima istarskih fresaka, sve u režiji Darija Marušića, a program je pobudio veliki interes publike i okupio brojne posjetitelje.
Uigrani trio svirao je na instrumentima izrađenim prema povijesnim slikama i crtežima, pjevali su vlastitim glasom prema interpretacijama s notnih zapisa iz toga vremena, a o svakom instrumentu nešto je rekao vrsni Dario Marušić.
Instrumenti izrađeni prema povijesnim slikama
Marušić je sudjelovao u nizu istraživačkih projekata o tradicijskom pjevanju i glazbalima u Istri. Nastupa kao solist svojih dviju skupina (La sedon salvadie, Istrad Marusic), prikuplja građu, poučava i vodi radionice istarske glazbe. Kaže da je smisao tradicije da se ona transformira: „Ali iako se transformira, treba uzeti u obzir da moraju postojati određeni elementi koji moraju biti prihvaćeni od onih koji su nositelji te tradicije tako da ju se i dalje može prepoznati“.
S njim smo razgovarali o glazbenim instrumentima na zidnim slikama 14. i 15. stoljeća. Naime, na spomenutim koncertima trojac je svirao na instrumentima izrađenima prema povijesnim slikama i crtežima. Zanimalo nas je o kakvim je instrumentima riječ i kako je pjevati vlastitim glasom prema interpretacijama s notnih zapisa toga vremena.
„Značenje prikaza glazbala i prizora muziciranja nadasve su važni za razumijevanje razvoja samih instrumenata, ali i za razumijevanje izvođačke prakse. Kod rekonstrukcije nam je od velike pomoći bila ikonografija kao grana povijesti umjetnosti koja se bavi opisom slika a pogotovo ikonologija koja analizira i tumači prikaze glazbala, izvođača i sve druge vrste glazbenih scena“, rekao nam je.
Uz to, služe se i zapisima jer se mora donekle ispitati sve na što se umjetničko djelo oslanjalo. „Prema tome treba ući u simbolizam, teološke doktrine i alegorijski jezik koji su utjecali na određenog umjetnika. Uz zapise i ikonografska vrela u veliku pomoć su nam još uvijek živuće prakse sviranja i pjevanja koje postoje u odrečenim tradicijama. Pogotovo to vrijedi za tehniku vokalnog izvođenja. Sve to nas konačno dovede do glazbene interpretacije koja ipak u konačnici bude u najboljem slučaju dobro argumentirana hipoteza“, pojasnio je Marušić.
Istarske freske
Istarske freske su na neki način prirodni nastavak fresaka sjeverne Italije i srednje Europe kamo je sama Istra do 15. stoljeća u glavnom gravitirala i odakle je bila većina majstora slikara. Puno puta su prikazi instrumenata rezultat postojećih predložaka. To je bila učestala praksa, ne samo u Istri. No, ponekad su i ti predlošci bivali prilagođavani lokalnim prilikama, npr. prikazu nekog određenog glazbala koji je predstavljao na neki način posebnost.
„U prvom redu moramo tu spomenuti šalmaj odnosno bomhart koji je predstavlja preteče roženice, odnosno roženica predstavlja još uvijek živući bomhart. I jednoručna svirala imala je do nedavna svoj odraz u istarskoj živoj izvodilačkoj praksi“, rekao je Marušić.
Kao zanimljiv primjer naveo je organistruma (ghironda, vielle, hurdy gurdy, drehleier) koji je bio prisutan u cijeloj Europi i koji je još danas dio nekih tradicija. Ono što je značajno je njegovo držanje kod sviranja. Poznata su samo tri prikaza kod kojih svirač drži glazbalo na način koji odstupa od standarda, a dva od tih prikaza nalaze se na istarskim freskama u Vižinadi i Lovranu.
„Na istarskim freskama imamo i neka rijetko prikazivana glazbala kao što je kolo sa zvoncima koja su različito ugođena tako da vrtnjom kola dobivamo tonski slijed na kojem je moguće pjevati ili svirati. Neke vrste carillona ili suvremenog sequencera. Nenazadnje, diskantno dvoglasje iz Vodnjana i Galižane (bassi, canti a la longa, canti a pera) ostaci su srednjevjekovnog discanta“, rekao nam je Marušić na kraju.
Sljedeće godine s ovim triom bit će prilike za druženje u nekim novim crkvama u Istri i izvan nje.
